Netko treba vidjeti da dobro podnosite patnju

Malo toga toliko osnaži dušu protiv sotonskih prijevara kao promatranje kako drugi kršćani prolaze kroz patnju s ustrajnom vjerom. Kada gledamo kako drugi prolaze kroz dolinu sjene i smrti s radošću i svrhom u Gospodinu, usprkos uspone i padove, njihova vjernost i izdržljivost budi novu nadu i spremnost. Za mene je takva osoba bila Elizabeth Elliot (kao i bezbroj drugih).

Ona i njezin suprug vjenčali su se na misijskom putovanju u Ekvadoru 1953. Samo tri godine kasnije, Jima su, zajedno s četvoricom drugih muškaraca, članovi plemena Huaorani, ubili kopljima dok je pokušao proširiti evanđelje. Elizabeth je ovu obavijest, noseći u rukama njihovu desetomjesečnu kćer, Valerie. Pisala je:

„Božja prisutnost sa mnom nije bila Jimova prisutnost. To je bila grozna činjenica. Božja prisutnost nije promijenila užasnu činjenicu da sam sada udovica… Jimova odsutnost ranila me je, otjerala k Bogu, mojoj jedinoj nadi i utočištu. U tom sam iskustvu naučila tko je Bog. Ono tko je On na način kako nikako drugačije ne bih mogla. (Patnja nikada nije uzaludna, 15)

Šesnaest godina kasnije ponovno se udala, no njezin drugi suprug Addison, za manje od četiri godine umro je od raka. Neki su propatili više od nje, no većina nas nije. Malo nas je vidjelo pobjede dobrog Boga, usprkos užasnim okolnostima, na način na koji je to vidjela Elizabeth. Njezino me svjedočanstvo podsjeća na drugog patnika, apostola Pavla, koji je pretrpio tuge, jednu za drugom, s velikom radošću i izdržljivom vjerom.

Patnja nije skretanje s pravoga puta

Zatvor nije bio skretanje s pravoga puta za Pavla. Iako su svi, čak i kršćani, mogli biti skloni sažalijevanju Pavla, on je uvidio zastrašujući potencijal svog utamničenja. Najgore teškoće su, znao je, često najbolje ceste do evanđelja. Piše: „Kako željno i očekujem i nadam se da se ni zbog čega neću smesti, nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću – kako uvijek tako i sada – Krist uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću“. (Filipljanima 1, 20) „A hoću, da vi znate, braćo, da je moje sadašnje stanje dapače pomoglo napretku evanđelja“. (Filipljanima 1, 12) Evanđelje nije ”preživjelo” njegovo utamničenje, već je prosperiralo dok je on patio, a ne zato što je patio.

VIDI OVO: 7 načina kako me molitva provela kroz period intenzivne patnje (i kako može pomoći vama)

Nitko od nas ne reagira prirodno na ovakav način patnje. Neočekivane turbulencije u životu prirodno se neće pretočiti u svjetlu nadu i nesebičnu ljubav. Izvan milosti, patnja nas čini nestrpljivima, sebičnima i očajnima. Povlačimo se, okrećemo prema samima sebi i manje smo svjesni (ako smo uopće svjesni) potreba drugih. Često ne možemo vidjeti izvan tame koju osjećamo.

No milost Božja želi stvoriti suprotne impulse, posebno dok patimo. Patnja za Pavla nije bila smetnja, nezgoda ili skretanje s pravoga puta, već proboj do kojeg mu je najviše stalo: širenje evanđelja i Isusove slave.

Patnja otkriva do čega nam je stalo

Što je bilo s evanđeljem dok je Pavao bio u ćeliji? To nam govori u idućim stihovima:

Tako da se je razglasilo kod sve tjelesne straže i kod svih ostalih, da ja nosim okove zbog Krista. I većina braće u Gospodinu, ohrabrena okovima mojim, usuđujem se još revnije, bez straha navješćivati riječ Božju“. (Filipljanima 1, 13-14)

Velika patnja katalizira evanđelje na barem dva načina. Prvo, patnja otkriva našu svrhu i ono što cijenimo, što udobnost i sigurnost ne otkrivaju. Svatko je znao da je Pavao bio u zatvoru zbog Isusa (Filipljanima 1, 13). Mnogi su vidjeli njegovu ljubav prema Kristu zbog toga što je Pavao trpio nepravde i bio utamničen. Da nije patio, ljudi ne bi na tako snažan način doživjeli njegovu radost i poruku.

VIDI OVO: 6 sigurnosti od Boga koje vam daju nadu u vrijeme patnje

Mnogi od carskih čuvara, na primjer možda nikada ne bi ni čuli evanđelje da Pavao nije bio ondje utamničen. Mnogi se neće pitati koja je naša nada (1. Petrova 3, 15), osim ako ne vide da prolazimo kroz nešto za što je potrebna nada. (1. Petrova 3, 13) Sotona može i dalje vjerovati da će gusta magla patnje zamagliti pogled Božje vjernosti (Job 1, 9-11), no patnja s vjerom puno jasnije i sveobuhvatnije pokazuje Božju slavu. Kada patite, razmišljajte o ljudima koji vas gledaju dok patite i o onome što oni uče o Isusu.

Ništa ne doprinosi napretku evanđelja kao patnja

Patnja također katalizira evanđelje na način da ohrabruje i daje snagu drugima koji pate. Ponovno, Pavao piše:

I većina braće u Gospodinu, ohrabrena okovima mojim, usuđujem se još revnije, bez straha navješćivati riječ Božju“. (Filipljanima 1, 14)

Njegovi neprijatelji u Jeruzalemu i u duhovnoj stvarnosti, urotili su se kako bi ga utišali u zatvoru, no nisu mogli zaustaviti, čak ni usporiti širenje evanđelja. Njihovi neuspjeli pokušaju da unište Pavlov duh i svjedočanstvo samo su dodatno doprinijeli njegovoj službi. Dok se on nosio s patnjom, drugi su snažnije i hrabrije propovijedali. Tko bi na kraju mogao govoriti o Isusu zato što su vidjeli kako vi radosno patite za Isusa?

Ništa ne doprinosi rastu evanđelja kao patnja. Onima koji vole Boga, ne samo da sve stvari „dobro završe“ (Rimljanima 8, 28), već se odigraju na način da savršeno prikažu mudrost, moć i Božju ljubav. Usprkos našim najgorim strahovima i pretpostavkama, patnja zapravo ponovno i ponovno dokazuje moć evanđelja te doprinosi daljnjem širenju poruke tako što nadahnjuje hrabrost u drugima.

Nemojte pretpostaviti da je patnja skretanje s pravoga puta. Patnja može spriječiti ili čak zaustaviti stotine stvari u našim životima, no Bog voli koristiti našu tugu kako bi kroz nju pokazao kakav On uistinu jest. Patnja osim toga čini da evanđelje napreduje neviđenom brzinom.

Netko treba vidjeti da dobro podnosite patnju

Kao što je to obično slučaj s Božjom Riječju, ono što često zanemarimo u Filipljanima 1, 12-14, moglo bi biti od velike važnosti: „Želim da znate“… Premda je Pavao patio na zapanjujuće i užasne načine, više je bio zabrinut za vjeru i radost drugih u Isusu, nego za svoje vlastite okolnosti.

Pavao je želio da ostali znaju kako se Bogu može vjerovati, bez obzira na okolnosti, da se širenje evanđelja ne može i neće suzbiti i da je Isus zaista vrijedan svake naše patnje. Pavao ne piše, čak ni dok je u zatvoru, kako bi zadobio sažaljenje ili simpatije, već kako bi osnažio i pobudio njihovu spremnost. Što kada bismo i mi patili poput Pavla i na patnju gledali kao na sjajnu priliku za ohrabrenje i nadahnuće drugim vjernicima, pogotovo onima koji pate?

VIDI OVO: 5 lekcija koje nas Job uči o boli i patnjama

Pavao drugdje piše:

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog“. (2. Korinćanima 1, 3-4)

Ne znamo sve Božje dobre svrhe naših patnji, no znamo da Bog koristi naše patnje kako bi nas pripremio da utješimo druge. To znači da često patimo, ponekad preteško, na načine koje ne razumijemo, jer još uvijek nismo susreli osobu koju će jednoga dana naša priča utješiti. Velike patnje zahtijevaju veliku utjehu od Boga, što nas čini velikim tješiteljima za druge.

Dublje vode i vruće vatre

Nakon svega što je Elizabeth Elliot izgubila i izdržala, mogla je reći:

„Najdublje stvari koje sam naučila iz svog vlastitog života došle su iz najdubljih patnji. U najdubljim vodama i najvrućim vatrama nalaze se najdublje stvari koje znam o Bogu. (Patnja nikada nije uzaludna, 9)

Kada dođu duboke vode i vruće vatre, želim poznavati Boga kao što ga je ona poznavala i želim pomoći s jednako duhovnih darova i nadom u Gospodina drugima koji prolaze kroz veliku bol i patnju.

Elizabeth je izgubila dvojicu muževa: jedan je ubijen, drugi je umro od raka. Pavao je propatio utamničenje, tračeve, premlaćivanja i teže. Težina njihovim patnji, važna je i za nas. Bez obzira na patnju koja nam dođe, bez obzira na bol, razočaranje, iskušenje, bez obzira na to koliko je ono veliko ili maleno, trebamo željeti reći s Pavlom: „moje sadašnje stanje dapače pomoglo je napretku evanđelja“.

VIDI OVO: Ali ako Bog to ne učini: Kako u patnji ostati vjeran Bogu?

Želimo da drugi konačno upoznaju Isusa jer su vidjeli kako smo Ga mi prikazali kada smo reagirali na neočekivane zastoje na radnome mjestu. Želimo da braća i sestre nastave dalje, jer smo mi nastavili slaviti Gospodina kada nam se pokvario automobil ili kada je podrum bio poplavljen. Želimo da drugi ljudi govore o Isusu jer smo i sami to činili, iako su nas bližnji odbacili. Želimo da drugi vide Boga kao Onoga kome se može vjerovati i u kome se može pronaći zadovoljstvo, bez obzira na to koliko patili.

Netko treba vidjeti da dobro podnosite patnju s Isusom. Ljudi trebaju vidjeti da ovisimo o Njegovim obećanjima, da cijenimo Njegovo prijateljstvo i da slavimo Njegovo ime kada poteškoće pokucaju na vrata. Neki još nisu vidjeli koliko ste toga izdržali jer njihova patnja još nije došla. Ali hoće. A kada dođe, prisjetit će se svetaca koji su dobro podnosili patnju.

Autor: Marshall Segal; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org