Nikada ne budite mudri u svojim vlastitim očima

Nikada ne budite mudri u svojim vlastitim očima
Foto: Unsplash

Ponos nas polagano, suptilno i vrlo sigurno okreće nama samima. Često, što nas dulje poznaju oni bliski nama, to im izgledamo manje nevjerojatno i zadivljujuće. Ironično, mi za sebe počnemo misliti drugačije. Možemo biti skloni tetošenju i njegovanju slike o sebi.

Kada dođe do neslaganja ili sukoba, ja osobno na primjer (čak i podsvjesno) automatski pretpostavim da sam u pravu; da ona druga osoba treba dokazati da je ona u pravu, jer ja već jesam. U sudnici moga uma, moje vlastito mišljenje ili pozicija daleko više imaju smisla (što nije iznenađenje) i oni samo trebaju biti bolje obranjeni ili objašnjeni. U svakom razgovoru možda hoću, a možda i neću biti u pravu, no impuls kaže nešto što vidim u ogledalu.

Bog naravno, moju sudnicu baca u kaos i to sa samo sedam jednostavnih (i razarajućih) riječi od apostola Pavla: „Nikada ne budite mudri u vlastitim očima“. (Rimljanima 12, 16) Ne kaže da budemo ”spori” u mišljenju da smo mudri, već da nikada ne budemo mudri u svojim učima. Mudrost naravno, nije problem, jer nas i sam apostol Pavao potiče da molimo za mudrost. (Efežanima 1, 16-17) No istinska mudrost dolazi od dublje poniznosti i radosti u Bogu, dok svaka druga ”mudrost” napaja groznu pobunjenost protiv Njega. (Izreke 26, 12)

Oglas

Tri vapaja razapetog ponosa

Možda bih mislio drugačije, da se Bog nije toliko puta ponovio. Izreke kažu: „Ne budi mudar u svojim vlastitim očima. Imaj strah Gospodnji i okreni se od zla“. (Izreke 3, 7) Izaija piše: „Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom“! (Izaija 5, 21) Na sve što Bog kaže trebali bismo ozbiljno zastati. Koliko bismo tek trebali zastati kada svoje upozorenje ponavlja ponovno i ponovno?

VIDI OVO: 10 izjava vođa koje često dolaze iz ponosnog srca

Stoga, trebamo Boga da nam da Duha istinske mudrosti, kako bi nas podučio kako razapeti osobni ponos. Zajedno sa zapovjedi „Nikada ne budi mudar u svojim očima“, Bog kroz apostola Pavla govori kako usmrtiti ove grešne impulse na puno načina, uključujući i tri velike lekcije: potraga za milosrđem kod drugoga, poznavanje koliko malo toga znamo i uživanju u onoga što naša slabost može postići.

1. Treba mi milosrđe koje imaju drugi.

Gledanje sebe kao osobe koja je bolja od drugih često započinje, suptilno ili jasno, s gledanjem na druge kao na osobe koje su manje vrijedne od nas ili uopće ne gledanjem na druge osobe. Pavao piše na početku Rimljana 12: „Pišem svima među vama da se ne precjenjujete“. (Rimljanima 12, 3) U stihovima koji slijede Pavao ne piše o tome koliko mi nismo mudri, već o vrijednosti svakog djela Tijela. (Rimljanima 12, 4-5) Jedan čin rata protiv ponosa jest divljenje vojsci milosrđa koja je na našoj strani, kao i svim drugima milosrđu-ispunjenim i milosrđu-osnaženim članovima Tijela Kristovog.

Ponos jedne osobe, njezinu mudrost, darove, iskustva i potencijal, stavlja iznad svih drugih. Ponos se usredotočuje na vlastite snage i umanjuje slabosti, dok u isto vrijeme uvećava slabosti drugih i umanjuje njihove snage. Kada ga se razotkrije, ponos se voli sakriti unutar špilje samosažaljenja i samoopravdavanja. Pavao neće dopustiti da se ponos povuče u nas same. On preusmjerava pogled nas samih na prekrasno milosrđe koje je Bog pokazao drugima. Istinska poniznost neće tiho prezirati milosrđa koja joj ne pripadaju, već će ih voljeti daleko više.

Oglas

VIDI OVO: Kada ste puni ponosa, Biblija kaže da se nešto loše događa u vama

Jedan od načina kako sami sebe možemo lišiti ponosa jest meditiranjem nad onime što drugi vjernici znaju (ili čine dobro), a što mi ne znamo; kako se lako prisjećaju onoga što Biblija kaže, kako se brzo bacaju na molitvu, kako hrabro dijele evanđelje s izgubljenima, kako velikodušno dijele svoje vrijeme i novac, kako s ljubavlju druge upućuju na svetost, kako pate s radošću.

Dok nam Bog može dati nevjerojatno milosrđe u jednom području, on nikada ne izlijeva svo milosrđe na jednog člana tijela, već čini da ponizno, čak i neugodno, ovisimo jedni o drugima. (Rimljanima 12, 5) Kako rastemo u poniznosti, ne samo da ćemo priznavati tu ovisnost, već ćemo pronalaziti zadovoljstvo u tome što Božja mudrost prebiva u svakome od nas.

Pavao drugdje piše: „Ništa ne činite iz sebične ambicije ili uobraženosti, već u poniznosti smatrajte druge važnijima od samih sebe“. (Filipljanima 2, 3) Ako o sebi želimo razmišljati ispravno, trijezno i ponizno, trebat ćemo početi druge smatrati važnijima od sebe, tražeći pomno i s očekivanjem Božje milosrđe u nekome drugome.

2. Sve što imam sam dobio/la.

Osim cijenjenja milosrđa i mudrosti koje su drugi dobili od Boga, trebamo se prisjetiti da svaku mudrost koju mi imamo ne bismo imali bez tog milosrđa. Pavao piše: „Što imate, a da to niste dobili? Ako ste to dobili, zašto se hvalite time kao da to niste dobili“? (1. Korinćanima 4, 7) Kakvu god da smo mudrost, znanje ili dar dobili, to smo dobili od Boga, kako bi se Bog, a ne mi, proslavio.

Oglas

Bog nas nije izabrao zbog naše mudrosti da bi nakon toga dodao svoju mudrost, kao da je Njemu bilo potrebno naše mišljenje ili stručnost (1. Korinćanima 1, 27). „Mudrost ovoga svijeta ludost je u Božjim očima“. (1. Korinćanima 3, 19) Svaka mudrost koju možemo svojatati kao našu, nije prava mudrost jer ona malo govori o Bogu. Izreke upozoravaju: „Vidiš li čovjeka koji je mudar u vlastitim očima? Za budalu ima više nade nego za njega“. (Izreke 26, 12)

VIDI OVO: Sedam znakova ponosnog srca

Ako želimo rasti u poniznosti, moramo naučiti naš ponos kako samo Bog zna ono što je zaista važno i trajno. Sve ono što mi znamo o Bogu, o grijehu, svetosti, o raju i paklu, o braku, roditeljstvu, službi, o suverenosti, o ekleziologiji, odnosno eshatologiji, znamo zbog Boga. Jedina mudrost koja će trajati i prevladati će napustiti ono što svijet smatra mudrošću; sve ono što smo znali prije ili kao odvojeni od Krista. Istinska mudrost će izgledati kao ludost svijetu, jer će izgledati i ”smrdjeti” poput ”jadnog” Bogo-čovjeka koji je bio nasilno odbačen i razapet. Istinska i tragična bijeda jest u tome koliko malo znamo o stvarnosti i vječnosti.

Svijet je prepun informacija koje se maskiraju kao mudrost, pogotovo u današnje ”doba interneta”. Ogromna količina te mudrosti će nestati jednako brzo kao što je i nastala. „Uništit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih“. (1. Korinćanima 1, 19) Mi tražimo rijetku i često pogrđenu mudrost koja će samo biti sve jasnija i otkrivenija kroz stoljeća; Božja mudrost koja nam je predana u Njegovoj Riječi. Čuvajmo se bilo kakvog pouzdanja u našu vlastitu mudrost. Sjetimo se da ništa što znamo i imamo ne bismo znali i imali bez Boga. Bez obzira na to koliko naši umovi bili ”neograničeni” i koliko nam je otkriveno od raja, sjetimo se koliko bolno malo i dalje znamo.

3. Kada sam slab/a, onda sam jak/a.

U jednome od misterioznijih trenutaka u Bibliji, Bog je Pavlu otvorio nebesa, gdje „on začu stvari koje se ne mogu ispričati, niti izgovoriti“. (2. Korinćanima 12, 4) Čuo je i vidio stvari koje nitko drugi nije. Kakvu veliku mudrost ili otkrivenje on dijeli nakon što mu je Bog pokazao nebesa?

I da se ne bih prekomjerno ponio zbog veličine otkrivenja, dade mi se trn u tijelo, anđeo sotonin, da me uznemiruje, da se ne ponosim“. (2. Korinćanima 12, 7)

VIDI OVO: Najpodlija vrsta ponosa

S nevjerojatnim otkrivenjima došle su nevjerojatne kušnje i protivljenja. Zašto bi mu Bog pokazao raj i nakon toga dopustio paklu da ga maltretira? Pavao kaže zašto dvaput u jednome stihu: „da se ne ponosim“. Ponos nas uči kako zloupotrijebiti mudrost i zastranjuje naše umove od Boga. Slabost i poniznost, ne ljudska snaga i mudrost, potiču Božje milosrđe. Isus kaže: „Moja ti je milost dovoljna, jer se moja snaga savršeno pokazuje u slabosti“. (2. Korinćanima 12, 9)

Svatko tko je dobio Božju mudrost kroz Krista nosi isti trn; patnju koja je preteška da bi je se nosilo, tugu pretamnu da bismo ju zaboravili, bolest koja je previše tvrdoglava da bi nestala, slabost previše jasna da bismo ju ignorirali. Koji su vaši? Dok naše trnje može izgledati poput mačeva u Sotoninim rukama, njegove su ruke svezane suverenom milošću. Ako volimo Boga, samo Njegove rane mogu obaviti operacije odstranjivanja ponosa, koje spašavaju život.

Kako je Pavao reagirao kada je Bog neprestano smanjivao njegov ponos?

Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“. (2. Korinćanima 12, 9-10)

VIDI OVO: Ovako je Bog odgovorio na moj ponos, ne dopustite da se to i vama dogodi

Kada sam slab, onda sam jak. Kada sam budalast, onda sam mudar. (1. Korinćanima 3, 18) Kada sam ponižen, onda ću biti uzvišen. (Matej 23, 12) Ovo su vapaji razapetog ponosa. Ne cijenimo naše slabosti zbog njih samih, već zbog onoga što dobri Bog čini kroz njih, kada našu neadekvatnost i slabost predamo Njemu. Bog voli kada se Njegova moć usavrši i kada se javno prikaže na izlozima razbijenih duša.

Kada odbijemo biti mudri u našim očima, slaveći milosrđe koje vidimo u drugima, priznavajući koliko mi malo znamo i još se više hvaleći u našim slabostima, Bog dobiva slavu, a u ogledalu vidimo nekog tko je daleko bolji od onoga koga smo običavali voljeti.

Autor: Marshall Segal; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org