Zašto je moj novorođeni sin morao umrijeti?
Foto: Pexels

Sjedeći sam u automobilu i nestrpljivo čekajući da se na semaforu upali zeleno svijetlo, ljutito sam upitao Boga: „Zašto je moj novorođeni sin morao umrijeti?“ Ranije toga jutra, moja je supruga Ana, na svijet donijela naše treće dijete – dječaka. Njegova se pluća nisu razvila te je poživio manje od dva sata. Anu su premjestili na odjel gdje se oporavljala od poroda.

Liječnik je došao kako bi nam rekao da je dječak umro, a mi smo se međusobno pokušali utješiti. Rekao joj je da se odmori, prepisao joj je lijek za smirenje, te je napokon zaspala. Nakon nekog vremena odlučio sam da želim još jednom vidjeti dijete pa sam sjeo u automobil i odvezao se u mrtvačnicu. Na putu, Bog i ja imali smo težak razgovor.

Zašto, Bože? 

Dok sam čekao na semaforu, preplavila me ljutnja. “Zašto?!“, glasno sam uzviknuo. Konačno se upalilo zeleno svijetlo te sam nastavio vožnju do mrtvačnice. Osoblje je, vidjevši me, bilo vrlo iznenađeno. Rekao sam im da bih volio vidjeti svoga sina. Rekli su mi da pričekam, donijeli mi šalicu kave i ostavili me nasamo. Pio sam kavu prigovarajući u sebi Bogu.

Nedugo nakon toga vozio sam se u malenom dizalu koje me odvelo u tijesnu prostoriju na najvišem katu. Tamo me dočekala jedna žena te mi pokazala stolicu pored malog mrtvačkog sanduka. Pitala me trebam li nešto. Rekao sam da ne trebam te je u tišini otišla.

VIDI OVO: 5 svrha patnje u životu vjernika

Polagano sam prišao sanduku u kojemu je ležao moj sin. Ne sjećam se kako je izgledao. Ali sjećam se njegovih ruku u kojima je držao malenu brošuru veličine kutije šibica. Na brošuri su stajale zapisane riječi: „Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoj jedinorođenog Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život.“ (Ivan 3,16).

Bog razumije moju bol

Sjeo sam pored njega i čitao ove riječi iznova i iznova. Plakao sam. Nisam čuo nikakav glas, ali u svome sam srcu shvaćao – Bog razumije moju bol. I on je, također, izgubio svoga jedinoga sina. I sada meni daje samo maleni dio uvida u ono što je prolazio dok je Isus umirao na križu. Božja mi je riječ pružila utjehu u mojoj potrebi.


Moja priča nije niti neobična niti previše dramatična. Mnogi od vas ste imali puno teža i bolnija iskustva od ovoga. Zaista, svatko od nas ima neku svoju priču o gubitku i boli. Pitanje nije: Hoćemo li se, kao kršćani, u svome životu susretati sa boli i patnjom? Pitanje je: Što ćemo uraditi kada ona presječe naš put?

Bog nikada nije rekao da je došao otkloniti od nas bol i patnju

Kako bi razumjeli kako da se nosimo sa boli i patnjom kao Isusovi učenici, moramo svoj pogled usmjeriti na njega koji je i sam patio baš poput nas. Neki se pitaju: Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima? No, jedini ‘dobar’ čovjek koji je živio, jedini koji ne zaslužuje bol i patnju, dobrovoljno se predao bolu i patnji… zbog nas. I zato, pogledajmo Isusa, našega Gospodara.

Nikada, za vrijeme svoga života, niti u svojim učenjima, on nije rekao da je došao da otkloni od nas bol i patnju. Upravo suprotno. Rekao je da će on obrisati naše suze. Nije rekao uklonit ću vaše suze i uzrok vašim patnjama. No potakao nas je da dođemo k njemu kada smo slabi i preopterećeni. I tada, rekao je: „Ja ću vam dati odmora.“ Nije rekao da nećemo imati problema.

DOZNAJTE Što Bog poručuje vašim suzama?

Isus je rekao da ptice imaju gnijezda, a on nema gdje nasloniti svoju glavu. To je rekao kao odgovor čovjeku koji se zaklinjao da će ga slijediti. Isus je htio da ovaj čovjek zna da slijediti njega ima svoju cijenu. Svojim je učenicima rekao da će patiti. Mnogi pisci Novog Zavjeta pisali su o tome kako se nositi sa patnjom. No nigdje nećete pronaći da pišu o tome kako nećemo prolaziti kroz nevolje.


No, nadahnuti Duhom Svetim, potiču nas da imamo nadu u Boga. Pavle je rekao Kološanima da svoj um usmjere ka nebeskim vrijednostima, a ne zemaljskima. Pisac poslanice Hebrejima napisao je da se držimo Isusa, koji za nas ima suosjećanje. Biblija je prepuna poruka o tome kako ‘izdržati’. Zašto? Smatram da zato što je naša prirodna reakcija na bol ljutnja – želimo otrčati u svoju sobu i glasno zalupiti vratima. Naš izvorni ‘ja’ želi pobjeći, sakriti se i prebivati u ljutnji. Naše tijelo misli da je to rješenje. Ali nije. Takvo rješenje vodi u gorčinu. Gorčina i povjerenje teško su zajedno postojale u mome srcu. Morao sam se duhovno disciplinirati kako bih izvježbao svoje srce za nadu u trenutcima borbe.

Najopasniji odgovor na patnju je gorčina

Mnogi su odgovori na patnju koji proizlaze iz naše naravi: ljutnja, strah, depresija… Lista je dugačka. Jedan od najopasnijih odgovora na patnju je gorčina. Ona dolazi prirodno u srce koje nije disciplinirano i koje ne oprašta. Ja moram biti iskren s Bogom. Svakodnevno. Zdravo je i potrebno reći Bogu da smo ljuti na njega dok god to činimo u kontekstu svoga svakodnevnog razgovora s njim. C. S. Lewis nas podsjeća da ako nebo učinimo svojim ciljem, zemlju ćemo dobiti kao bonus, no ako zemaljska dobra budu naš cilj, naše će srce biti potpuno prazno. Gorčina se razvija i raste u nediscipliniranom, napaćenom srcu koje odbija usmjeriti se na Boga. A rezultat toga je praznina.

Nedavno sam razgovarao sa čovjekom koji mi je ogorčeno iznosio probleme s kojima se suočava u svome životu. Rekao mi je da je ljut na Boga. Dok sam ga slušao, zaključio sam da taj osjećaj gorčine izvire iz osamljenosti i izoliranosti koju osjeća – izoliranosti od Boga, od supruge i u poslu koji nije volio. Bilo je očito da je prestao razgovarati s Bogom. Razlozi njegove ogorčenosti postali su njegov glavni fokus. Ciljao je na zemaljske stvari. No hvala Bogu što je spojio naše putove.

VIDI OVO: Netko treba vidjeti da dobro podnosite patnju

Na kraju našega razgovora podsjetio sam ga da Bog razumije njegovu bol i da je uvijek spreman voljeti ga. Rekao sam mu i da ga Bog vjerojatno kroz sve ovo što prolazi želi nečemu naučiti. C. S. Lewis je slavno ustvrdio da Bog ponekad koristi bol kako bi zadobio našu pozornost i da nas probudi onda kada ne slušamo. Slušamo li mi? Ispričao sam ovome čovjeku kako je Bog iskoristio primjer proroka Habakuka da mene provede kroz teška vremena:


Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti niti goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojemu Spasitelju. Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine.“ (Habakuk 3, 17-19)

Tri stvari su mi pomogle u suočavanju s boli i patnjom

Dok sam polako čitao Božju riječ, moje je povjerenje u njega raslo. Ovaj tekst iz knjige proroka Habakuka podsjetio me na njegovu vjernost. Kada god sam suočen sa boli i patnjom, svoju snagu i izvor radosti pronalazim u Božjoj riječi. Bog me uvijek tamo susreće. Iskustva dođu i prođu, ljudi me iznevjere, ali Božja me riječ nikada nije podbacila da vrati moje srce jedinoj pravoj, na Boga orijentiranoj, perspektivi na moje borbe. Tri su mi stvari pomogle kroz godine i nadam se da će pomoći i vama kada se budete suočili sa boli i patnjom.

Prva stvar je molitva, čak i ako su to molitve ispunjene ljutnjom. Prisjetite se: Bog je veći od tvoje ljutnje. Voljet će te u natoč njoj, samo nastavi razgovarati s njim.

Druga stvar je: ne pokušavaj se sam nositi sa boli i patnjom. Razgovaraj s nekim tko će te saslušati i usmjeriti te na Boga.

I treća stvar koja mi je pomogla u mojoj boli jest prebivati u Božjoj riječi svakoga dana. Ispisao sam si listu biblijskih redaka koje iščitavam kada se nađem u kušnji.

Budimo jasni: ne kažem da će me Bog izbaviti iz svih mojih problema, ali biti će sa mnom dok prolazim kroz njih. Moj je posao izvršiti ono što je Isus rekao u Ivanu 14: prebivati u njemu.

Bog te nije zaboravio

Ako se nalaziš usred boli i patnje sjeti se da te Bog nije zaboravio. On je za tebe. Razgovaraj s njim, on sluša – nemoguće je da naš beskonačan, vječan Bog bude prezauzet za tebe. Čitaj Njegovu riječ, On ti govori. Traži pomoć od zajednice – zbog toga crkva i postoji. On razumije tvoju bol.

VIDI OVO: Život je težak, ali Bog je dobar: Ovih šest istina nikada nemojte zaboraviti!

Prije trideset i pet godina, u kolovozu, Bog me susreo dok sam ga ljutito pitao: “Zašto?“ Iz svoje me riječi podsjetio da u potpunosti razumije kroz što prolazim i da je sa mnom. Svojom je milošću susreo moju potrebu.

Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi) samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!“ (Hebrejima 4, 14-16)

Autor: Tom Foley; Izvori br. 38