Oproštenje grijeha: Može li Bog oprostiti svaki grijeh?

Ono u što vjerujemo i u što ćemo uvijek vjerovati

„Vjerujem u oproštenje grijeha.“ (Apostolsko vjerovanje) Što to znači i kome može biti oprošteno? Može li Bog oprostiti svaki grijeh?

Strašna oluja pogodila je još uvijek krhku crkvu u Rimu. Car je tražio uhićenje kršćana, spaljivanje njihovih knjiga i uništenje crkava. Pošteđeni su samo oni koji su bili buntovni Bogu i koji su prinosili žrtve rimskim bogovima. Mnogi su se u strahu pokorili, s krvlju na rukama. Neki od njih čak su čak bili i svećenici.

No, poput Daniela, mnogi su se odbili pokloniti svakom drugom bogu, osim Jedinome, odričući se bilo kakvih privilegija koje su mogli imati u ovom životu, znajući da ih čeka „bolja i vječna nagrada.“ (Hebrejima 10,34). Neki od njih su izgubili sve: svoju slobodu, imetak, obitelji, živote. Pogubljen zbog zavjetovanja na vjernost Isusu. Drugi su promatrali događaje i plakali iz zatvora, dobro znajući da bi oni mogli biti sljedeći. Krv njihovih voljenih, koji su poginuli kao mučenici, ostavila je bolne mrlje na njihovim srcima.

Tada se, poput neobične mirnoće nakon strašne oluje, progon stišao. Kršćanstvo se još odjednom u Rimu počelo tolerirati. Kada su se oluje i progoni stišali, a opasnosti prošle, oni koji su izdali Isusa, ti naizgled Judini sinovi i kćeri, ponovno su se pojavili u crkvi. Što bi crkva trebala učiniti? Trebaju li oni koji su bili nepokolebljivi na suđenju, čak i pod prijetnjom smrću, primiti natrag one koji su ih napustili i negirali Krista? Konačno, sam Isus je rekao: „Tko god se odrekne mene poradi ljudi i ja ću poreći njega pred svojim Ocem.“ (Matej 10,33). Mogu li izdajnici, čak i izdajnici, dobiti oprost? 

Kome može biti oprošteno?

Ta osjetljiva, uznemirujuća i nestalna dilema koja je nastala u četvrtom stoljeću, potaknula je na kraju dodavanje četiri riječi Apostolskom vjerovanju: oproštenje grijeha nije bilo uključeno u ranije verzije vjerovanja, možda stotinama godina. No onda su ti rani vjernici bili prisiljeni na ulazak u dublje, mučnije vode grijeha i milosrđa.

Neki su inzistirali na tome da se onima koji su se odrekli vjere u Krista ne može oprostiti, da su oni prokleti. Drugi su se izjasnili da izvor krvi s podnožja križa može prekriti čak i ovo; čak i ovo. Na kraju je, prema Ben Myersu, crkva odlučila da neuspjesi u učeništvu, čak i dramatični javni neuspjesi, ne isključuju osobu iz milosti Božje. Kao što je Augustin inzistirao u jednoj od svojih mnogih propovijedi protiv duhovnog elitizma: „Nikada ni zbog koga ne smijemo očajavati.“ (Apostolsko vjerovanje, 115)

Kroz vjeru i pokajanje, oni koji su napustili Krista ponovno su postali dobrodošli u Kristu i čuli su nezamislivo: „Opraštaju ti se grijesi, kojih ima mnoštvo.“ (Luka 7,47). Tako je crkva zabila milosrdni, izdržljivi i skandalozni kolac u tlo naše ispovijedi: kad bi se drugi mogli povući od ove nečuvene milosti – zbog toga što ne vide brvno u vlastitim očima, spremni baciti svoje samopravedno kamenje, kako bi oprostili grijehe svojoj braći vjernicima zbog njihovih neuspjeha, mi vjerujemo u oproštenje grijeha.

Što je oproštenje grijeha?

Što je oproštenje grijeha? Iako na površini djeluju jednostavno te riječi predstavljaju barem tri duboke istine: Prvo, čovjek, svaki čovjek, rođen je u grijehu, zarobljen grijehu. „Nitko nije pravedan, niti jedan.“ (Rimljanima 3,10). „Nitko ne čini dobro, niti jedan.“ (Rimljanima 3,12). Potpuno smo izopačeni. Drugo, naš grijeh zaslužuje pravedni Božji gnjev. Bog ne može biti Bog ako jednostavno opravdava ili zatvori oči na našu zloću. Presuda mora i bit će uručena. Treće, za sve koji vjeruju i pokaju se, već je već obavljen: u trenutku kada je Sin Božji na sebe preuzeo gnjev Božji kako bi Božja djeca mogla biti pomirena s Bogom. U Kristu nam je Bog „izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.“ (Kološanima 2, 14) 

Mogli bismo istražiti bilo koji broj tekstova koji govore o dolinama naše grješnosti i opisuju visine našeg opraštanja. No Mihej 7, 8–9 postao je posebno dragocjen vodič tijekom godina: 

Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu; izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.“ 

Čovjekova grješnost

Sagriješio sam protiv Njega. 

Kad priznamo: „Vjerujem u oproštenje grijeha“, priznajemo grešnost svog grijeha i svoju potrebu za oproštenjem: što je jedna od najkontroverznijih i najljepših istina u koju kršćani vjeruju. Kroz Adama, grijeh i smrt proširili su se poput virusa na svakoga od nas, osim na Jednog.

Svi zajedno s kraljem Davidom govorimo: „Rodio sam se u bezakonju i u grijehu me začela majka moja.“ (Psalam 51, 5). Rođeni u grijehu, bili smo mrtvi u svom grijehu (Efežanima 2, 1). Nije lako precijeniti zloću i nemoć svih duša, osim Kristove. 

Kako bismo razumjeli, a pogotovo primili obećanje opraštanja, trebamo biti svjesni da smo bijedni grešnici. Moramo priznati da je „bez vjere nemoguće udovoljiti Bogu.“ (Hebrejima 11, 6) Da je čak i svako dobro djelo koje smo učinili prije nego što smo povjerovali, u stvari bio grijeh (Rimljanima 14,23). Grijeh je bio zrak koji smo udisali i bog kojem smo služili. A da se Bog nije umiješao, grijeh bi nas odvukao, beživotne i beznadne, u pakao. 

Gnjev Božji

Podnijet ću Gospodinovu gorčinu. 

Da se nismo pokajali i vjerovali, naše bi krajnje odredište bio pakao. To bi bila pravedna, dobra kazna za nas. Božji gnjev nikada ne nastaje bez razloga ili naglo. Zaslužujemo Gospodinovu gorčinu. “Plaća za grijeh je smrt,” (Rimljanima 6,23) smrt koju ne možemo zamisliti niti podnijeti. Ne samo beživotnost, već egzistencija tako mračna, tako užasna, tako mučna da bismo u njoj molili za to da budemo beživotni. (Luka 16,24). Kada priznamo: „Vjerujem u oproštenje grijeha,“ time objavljujemo pravednu, svetu pravdu Božjeg gnjeva. 

Oni koji se odbiju okrenuti od grijeha, dobit će pravednu i zastrašujuću nagradu za svoju podlu pobunu. „Oni će trpjeti kaznu vječnog uništenja, daleko od Gospodinove prisutnosti i slave Njegove moći.“ (2. Solunjanima 1,9). Kao što Daniel obećava: „Mnogi od onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudit će se, neki u vječni život, a neki u sramotu i vječni prijezir.“ (Danijel 12, 2). „Dim njihove muke kovitla se uvijek i zauvijek, nemaju odmora ni danju ni noću.“ (Otkrivenje 14,11). A da oprost nije moguć, takva bi bila i naša budućnost.

Oproštenje grijeha

Sve dok se ne izjasni za moju stvar i ne izvrši presudu umjesto mene.“ 

Mihejeva rečenica, međutim, ne završava u gorčini; ne za one koji pripadaju Kristu. „Podnijet ću Gospodinovu gorčinu,“ piše Mihej, „sve dok se ne izjasni za moju stvar i ne izvrši presudu,“ ne protiv mene, već „za mene.“ Bog koji nas može pravedno odbiti, posramiti nas, mučiti, čak i uništiti, umjesto toga nas zastupa U Kristu, On se zalaže za našu stvar pred vlastitim prijestoljem, vlastitom pravdom i vlastitom pravednom srdžbom. Oprost je moguć jer se na križu Božje milosrđe susrelo s Božjim gnjevom, kako bi otkrilo više Božje slave. „Zbog svog imena odgađam svoj bijes,“ govori Gospodin, „radi svoje hvale obuzdavam ga.“ (Izaija 48, 9).

Samo Isusovo ime obećavalo je da će „spasiti svoj narod od grijeha.“ (Matej 1,21). Čak i prije nego što se rodio, Bog je rekao da će donijeti “spas svom narodu kroz oprost grijeha.” (Luka 1,77). Tri desetljeća kasnije, Krist je to spasenje platio svojom krvlju „koja je prolivena radi oproštenja grijeha mnogima.“ (Matej 26,28).

Nakon toga je poslao svoje učenike u misiju, koja traje do današnjih dana: „Da se u Njegovo ime naviješta pokajanje za oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema.“ (Luka 24,47). Tako priznajemo i svjedočimo da bez obzira na to tko smo ili što smo učinili, bez obzira koliko smo ga javno ili na bilo koji način iznevjerili, u Kristu nam može biti oprošteno. Ništa nas osim njegove krvi neće očistiti. Trebamo znati, bez obzira što ovaj svijet ili naše vlastite nesigurnosti kažu, Njegova nas krv sigurno može očistiti. Opraštanje je itekako moguće. 

Opraštanje u današnjoj kulturi ”otkazivanja”

Koliko god obećanje oprosta izgledalo jednostavno i poznato, je li tajnovitost i čudo oprosta ikada bilo relevantnije? Nas je, barem u Americi, pogodila kuga neopraštanja. Naša kultura otkazivanja čeka, s nestrpljenjem i groznim očekivanjem, sljedeći lapsus, sljedeću pogrešku, sljedeći napad ili postaje nestrpljiva i prelistava stranice povijesti samo kako bi se nekoga osudili, da bi zatim oslobodila punu težinu svog ogorčenja, na najmanje 24 sata.

Koliko li su naši takozvani “društveni” mediji postali neka vrsta digitalne giljotine, mjesto okupljanja divlje i nepredvidive gomile krvnika, kojoj se usta pjene od bijesa i koja samo čeka na sljedeću pogrješku koja bi se mogla kazniti? Ako provedete dovoljno vremena među njima, mogli biste mogli početi sumnjati u to može li se ikome uopće oprostiti. 

Mi međutim, vjerujemo u skandal oproštenja. Vjerovat ćemo i vjerujemo da „ako priznamo svoje grijehe, Bog je vjeran i pravedan i oprostit će nam naše grijehe i očistit će nas od svake nepravde.“ (1. Ivanova 1, 9). Još uvijek ćemo vjerovati i vjerujemo da nas je „izbavio iz vlasti tame i prebacio u Kraljevstvo svog ljubljenog Sina u kojem imamo otkupljenje, oproštenje grijeha.“ (Kološanima 1, 13–14). Još uvijek ćemo vjerovati i da će, zbog Krista, Bog zastupati našu stvar. Preuzet će presudu na sebe. Izvest će nas na svjetlo. Vjerujemo da se, čak i nama, može oprostiti.

Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala DesiringGod.org koje vrijedi isključivo za portal Novizivot.net. 

PROČITAJTE JOŠ: