„Teško je željeti patiti. Pretpostavljam kako je milost nužna za ono što želimo“, napisala je mlada Flannery O’Connor u svom molitvenom dnevniku 1947. No tu nastaje pitanje: „Zašto bi bilo tko poželio patiti“?
U godinama nakon ovih rečenica iz dnevnika, kratke priče Flannery (da ne spominjemo njezin život) bit će ispunjeni patnjom. Flannery je vidjela patnju kao prerušenu milost, čak i kao pokazatelj Božje naklonosti. „Božji prijatelji pate“, napisala je u pismu. Gledati na patnju kao na dar od Boga, kao pokazatelj Božje naklonosti ili čak kao znak Njegovog prijateljstva daleko je od onoga kako danas doživljavamo ovakve stvari.
Možemo čuti iskrivljavanje Božjih obećanja, poput: „Isus je patio kako mi danas ne bismo morali“; plitkoumna mudrost koju promiču neki krugovi gdje vlada evanđelje prosperiteta, gdje se na zdravlje i bogatstvo, a ne na bol i nestašicu gleda kao na pokazatelje Božje naklonosti i prijateljstva.
No ovdje govorim i o raširenijoj, često puta neizgovorenoj pretpostavci o tome da je patnja neobična stvar; uljez u našim životima, prekidanje Božje dobre svrhe, čak i pokazatelj Njegovog nezadovoljstva. Zašto mi se ovo događa? Čime sam zaslužio ovo? Mnogi od nas na patnju gledaju kao na grubog, nepozvanog gosta, iznenađenje koje nikada nismo željeli, a ne kao na prerušenu milost.
VIDI OVO: 6 sigurnosti od Boga koje vam daju nadu u vrijeme patnje
Ipak, biblijske stranice pa čak i sam Isusov život pokazuju nam ne samo kako je patnja neizbježna za sve nas, već je, prema Božjoj mudrosti, nužan put prema dobrom i prekrasnom životu. Kako bismo iskusili slobodu i počinak koje nam Isus obećava (Ivan 10, 10) moramo proći kroz mukotrpna iskušenja.
Patnja je neizbježna
„Nemojte se začuditi kada vas pogode kušnje, kao da vam se događa nešto neobično“, Petar piše u 1. Petrovoj 4, 12. -14 Petar piše ne samo da se ne trebamo čuditi, već da trebamo odabrati i radovati se u patnji. To je čudno ohrabrenje, no isto piše Pavao (Rimljanima 5, 3), Jakov (Jakovljeva 1, 2) i psalmist. (Psalam 119, 71)
Trebali bismo očekivati suze, čak i razdoblja kada ćemo nekontrolirano plakati (Psalam 6, 6), osjećati se bolno preplavljeno, kada ćemo osjećati da nam se događa nešto što je izvan naših sposobnosti (Psalam 69, 1; 2. Korinćanima 1, 8) i kada ćemo se pitati hoće li ova bol ikada proći. (Psalam 13, 1) Biblija nam tako govori.
Ako ne očekujemo patnju i suze, onda kada patimo, ne samo da dodatno dodajemo našoj patnji, već joj dodajemo i razočaranje; osjećaje izdaje i gorčine, osjećaje da smo mi nešto pogriješili, da se Bog ne drži svog dijela dogovora ili jednostavno zbunjenost jer se stvari ne odvijaju onako kako bi trebale. Kao što to Paul Tipp piše: „Ne samo da ćete propatiti tu stvar koju patite već ćete i patiti zbog toga što patite u vezi te stvari“.
Patnja je nužna
Kao pastor sam se pitao: „Je li neophodno? Mora li osoba prolaziti kroz razdoblja neizdržive boli, lutanja kroz pustinju, ulicu, kako bi iskusio novi i bolji život“? Iza riječi ”neophodno” vreba pretpostavka da smo mi u kontroli. No nismo. „U svoje vrijeme“ Bog će nas podići, (1. Petrova 5, 7) no moramo se predati stvarnosti da su naša vremena u Njegovim rukama. (Psalam 31, 15) Kako je bilo Isusu tako će biti i nama. Božji put do novog života uvijek prolazi kroz razapinjanja.
VIDI OVO: 9 razloga zašto vas Bog neće izbaviti iz određene nevolje
Isus, savršena Božja slika i savršeno ljudsko biće, pokazao nam je kako potpuni ljudski život mora uključivati patnju te da možemo postati muškarci i žene kakvima nas Bog želi samo kroz patnju. Isus, koji je bio bez grijeha i koji nije učinio ništa kako bi zaslužio Očevo nezadovoljstvo, bio je učinjen ”savršenim kroz patnju”. (Hebrejima 2, 10)
Pisac Poslanice Hebrejima usuđuje se napisati kako se Isus ”naučio poslušnosti kroz ono što je propatio”, (Hebrejima 5, 8) i to je ono što Njega čini našim suosjećajnim Visokim svećenikom, (Hebrejima 4, 15) sposobnim da nam pomogne u vrijeme nevolje. Ako je Isus, savršeno dijete, morao naučiti kako vjerovati i slušati kroz patnju, koliko više ćemo morati naučiti vi i ja?
Daleko od toga da je patnja nešto od čega nas Isus spašava, ona je u Novome zavjetu napisana kao jamstvo da pripadamo Kristu. (Rimljanima 8, 17)
Patnja je za nađu dobrobit
Nitko ne uživa u patnji. (Hebrejima 12, 11) Ipak, dobri Otac dopušta i koristi patnje kako bi nas odvojio, istrenirao i preobrazio.
„Poput dojenčeta koje mudro počiva na prsima majke“ (Psalam 131, 2) mi moramo biti pripojeni na Boga i odvojeni od naših idola, lažnih bogova koji nam nikada neće dati radost i sigurnost koju tražimo u njima. Patnja nas odvaja od vlastitih planova kojima želimo pronaći radost u svemu samo ne u Bogu. (Psalam 4, 7) Kada smo pritisnuti daleko iznad naših mogućnosti izdržavanja, to nas trenira da se oslanjamo na Boga, a ne na sebe. (2. Korinćanima 1, 10) U konačnici, naš dobri Bog koristi patnje kako bi nas preobrazio u naličje Krista. (Rimljanima 8, 28-29)
Isus nam pokazuje kako prekrasnom životu uvijek prethodi patnja. Isus nam pokazuje i kako prolaziti kroz patnju. (1. Petrova 4, 12-19) Zbog Isusa možemo obilovati u nadi usred patnje. Zbog Isusa znamo kako ne patimo kako bismo otplatili naše grijehe; kazna za njih je već u cijelosti plaćena.
VIDI OVO: Ali ako Bog to ne učini: Kako u patnji ostati vjeran Bogu?
No isto tako znamo da kada patimo, nismo sami. Bog u Kristu stoji pored nas u samoći, pogotovo u razdobljima kada smo sami preslabi kako bismo stajali. Isus nam pokazuje kako naša patnja, u Božjim rukama, uvijek ima otkupljujuću svrhu. Ako Bog može koristiti najgore događaje povijesti svijeta kao bi doveo do najbolje stvari koja se ikada dogodila; spasenje svijeta, onda to čudo može ponoviti i u našim životima.
Tvrdim da je zamisao kako je Isus patio da mi ne bismo morali grozna, jer ako vama vaša teologija kaže da vi ne trebate patiti, onda kada patnja dođe na vas (ili još gore, na osobu koju volite), bit ćete potpuno sami i moći ćete okrivljavati samo sebe (ili možda nedostatak vaše vjere). Bit ćete bez utjehe Čovjeka Tuge, koji je dobro upoznat s vašom tugom.
Patnja nije nešto što se dogodilo Isusu; patnja je činidbeni dio Njega. Stoga, ako bismo Ga željeli spoznati kroz iskustva, moramo hodati putem kojim je On hodao. (Filipljanima 3, 10)
Autor: Rankin Willbourne; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za portal novizivot.net.
