Plakanje je dar od Boga

Suze nisu znak slabosti. Kada imate razloga za suze, plačite. I ne vjerujte nikome tko vam pokušava reći da su žalost i tuga znakovi nedostatka vjere ili da su đavolje djelo. Plakanje je dar od Boga.

Kad jednom prihvatite taj dar i dopustite da djeluje na ispravan način, vjerojatno ćete manje patiti od psihičkih i emotivnih posljedica potiskivanja osjećaja, kao što su visok krvni tlak, čir na želucu, živčani slom ili depresija. Ako potiskujete svoje emocije i pokušavate ih dovesti pod kontrolu da biste se doimali hrabro, najviše boli nanosite samima sebi.

Čini se da žene lakše plaču od muškaraca. Ne vjerujem da plakanje ima ikakve veze sa slabošću, već s načinom na koji oni oko nas na to reagiraju, još iz djetinjstva. Kad smo bile male, nisu nas stalno prekoravali zbog toga kao dječake: „Ne budi plačljivac“, „Samo slabići plaču“, „Kad ćeš se početi ponašati kao pravi muškarac?“

Potisnute suze mogu izbiti na površinu na čudan, neugodan ili čak bolan način.

Mnogi muškarci imaju nježne emocije, ali mnogi ih nastoje zanijekati. Muškarci moraju naučiti da plakanje ne samo da je u redu nego da je i vrlo zdravo izraziti se kroz suze.

John je vrlo ponosan na svoje indijansko porijeklo i živo se sjeća majke koja mu je znala reći: „Dječaci iz plemena Osage ne plaču.“ Ta poruka još je više ojačala u njemu čvrstim sponama stoicizma i suzdržanosti koje je pak naslijedio kroz englesku obiteljsku liniju.

Uz to je još i izgradio snažne obrambene zidove oko sebe kako bi se zaštitio od kritike i ismijavanja. Riječi „nemoj plakati“ stoga su jasno utjecale na njegovo poimanje samoga sebe i tako snažno postale dio njegova načina automatskog reagiranja da je to počelo stvarati probleme, ponajviše meni.

John je obdaren izuzetno osjećajnim duhom. S lakoćom može suosjećati s tuđim nevoljama i patnjama. Ali, kad osjeti da bi mogao zaplakati zbog nekog, ili s nekim, njegov unutrašnji „program“ automatski bi ga nagnao reagirati na jedan od sljedeća dva načina – ili bi se potpuno isključio ili bi se počeo smijati. Nije mi smetalo kad bi se počeo smijati gledajući srcedrapateljni film. Ljudi koji su sjedili blizu nas u kinu mislili su da je čudan jer se smije tijekom tužnih scena, ali to nije bilo tako važno jer oni vjerojatno nikad više neće vidjeti Johna.

Međutim, jednom prilikom bilo me vrlo stid i uznemirila sam se kad se John stao smijati nekom čovjeku koji se sapleo o uzicu svoga psa i nezgodno pao. Priznajem, prizor je bio smiješan, ali čovjek se mogao ozbiljno ozlijediti i upravo je to John i primijetio – stoga je i dao oduška svojim emocijama na tako neobičan način. Čovjek se tako naljutio na Johna da je krenuo prema njemu i želio ga udariti. Zaustavila ga je isključivo iskrena i duboka isprika moga muža.

Stvarni problemi bili su puno dublji. Ja sam ponekad morala izbaciti nakupljenu bol i frustraciju kroz plač. U tim trenucima nisam tražila savjet ili utjehu ni od koga, a ponajmanje od svog supruga. Trebalo mi je samo toplo, čvrsto rame za plakanje. Tražila sam nekog da me prihvati i shvati; da me voli i tako vrati u ravnotežu. Isključivanje ili smijanje moga muža u takvim trenucima bilo mi je teško prihvatiti.

Obraćala bih mu se: „Johne, saslušaj me. Ne želim da ti budeš moj savjetnik. Želim samo da me zagrliš!“ „Johne, nije smiješno!“

„Ne smijem se tebi“, odgovorio bi.

„Zašto onda imaš taj izraz na licu?“ odvratila bih ja.

U toj bi već točki (razgovor bi ovdje već postajao žešći) sitne strelice gnjeva počele izbijati iz mene i tako bih mu samo dala izgovor da mi se ne približi. Godinama bih se kuhala na vatri povremenog gnjeva, a moj bi se muž za to vrijeme hladio u samoći svoje špilje, sve dok zajedno nismo otkrili što je uzrokovalo takvu dinamiku i dok se nismo počeli suočavati s „neprijateljem“ i pobjeđivati ga zajedničkim snagama.

Autorica: Paula Sandford; iz knjige ”Iscjeljenje ženinin emocija”/Kristofori.hr