Prva i Druga poslanica Solunjanima, koje je napisao apostol Pavao Crkvi u Solunu, najvećim dijelom govore o drugom dolasku Isusa Krista.
Kada će se Krist vratiti? Što će se dogoditi nakon Njegovog povratka? Što bismo trebali činiti kako bismo se pripremili za Njegov povratak? Kristov povratak središnja je poruka Pavlovih poslanica Solunjanima. U ovome članku, osvrnut ćemo se na pozadinu i sadržaj tih dviju poslanica.
Pozadina poslanica Solunjanima
Za vrijeme života apostola Pavla, Solun je bio bogat grad u Makedoniji, s gotovo više od stotinu tisuća stanovnika. Ondje su se prodavale svakojake vrste dobara, uz to grad je bio središte filozofije i trgovine. Na svome drugom misijskom putovanju, Pavao je stigao u Solun. Ondje je tri uzastopne subote propovijedao o Isusu Kristu u sinagogi, lokalnoj židovskoj zajednici. (Djela 17, 1-9) Neki su Židovi povjerovali i pridružili su se Pavlu i njegovom pomoćniku Sili. Uz to, velika skupina posvećenih Grka, koji su već vjerovali u Boga, sada su povjerovali u Krista.
No, većina Židova postala je zavidna Pavlu na njegovom uspjehu te su uzrokovali toliko problema, da su Pavao i Sila morali otići. Pavao nije želio prepustiti novu zajednicu sudbini, stoga je nekoliko mjeseci kasnije u Solun poslao Timoteja. On se vratio Pavlu nakon nekog vremena (Djela 18, 5) s izvještajem o situaciji u Solunu. Postojale su mnoge pozitivne stvari u zajednici. No postojala su i neka pitanja na koja se trebalo odgovoriti: kako se moglo dogoditi da članovi zajednice umiru, iako se Krist još nije vratio? (1. Solunjanima 4, 13) Zašto je dolazilo do progona? (3, 3-4) Pavao je želio pomoći mladoj zajednici te je napisao 1. i 2. poslanicu Solunjanima.
VIDI OVO: Novi zavjet: O čemu govore knjige Novog zavjeta?
Sadržaj Prve poslanice Solunjanima
Prva Solunjanima sastoji se od dva dijela: prvi dio odnosi se na od 1. do 3. poglavlja, dok se drugi odnosi na poglavlja 4 i 5. Od 1. do 3. poglavlja, Pavao izražava svoju zahvalnost prema Bogu na vjeri, ljubavi i nadi u Gospodina Krista, što su pokazivali članovi zajednice u Solunu. (1, 2-3) Pavao vjeruje da je Bog odabrao Solunjane, jer je njima Evanđelje došlo zajedno sa silom Duha Svetoga. Solunjani su kroz poslušnost demonstrirali autentičnost njihove vjere. Tako su postali primjer cijeloj Makedoniji i Grčkoj. (1, 4-10) Pavao nakon toga daje opravdanje za djela, koja čini kao apostol. Nikada nije tražio svoj probitak ili vlastitu čast, nego je uvijek bio usredotočen na njihovo spasenje. (2, 1-16) U nastavku poslanice piše kako je bio prisiljen ostaviti ih. To ne znači da ih je napustio. Nasuprot, jako se brinuo za zajednicu i čeznuo je za time da ih vidi. Pozitivna poruka Timoteja o zajednici za Pavla je značila puno toga dobroga. (2, 17; 3, 10) Pavao zaključuje prvi dio poslanice molitvom: „A sam Bog, i Otac naš, i Gospodin naš Isus Krist neka upravi put naš k vama! A vas Gospodin neka umnoži, i neka imate izobilnu ljubav jedan k drugome, i k svima, kao i mi k vama.“ (1. Solunjanima 3, 10-11)
U 4. i 5. poglavlju čitamo o naučavanjima. Najprije, Pavao naglašava nužnost življenja posvećenih života. Čineći tako, Solunjani mogu zadovoljiti Boga. Premda su bili primjer drugima u pogledu ljubavi, Pavao ih potiče neka u ovome budu još bolji. (4, 1-12) Pavao ih nakon toga uvjerava da će oni koji su umrli ponovno uskrsnuti, nakon Kristovog povratka. Kao što je Krist umro i uskrsnuo, tako su i oni umrli kako bi uskrsnuli. Stoga, mrtvi ni u kojem slučaju nisu u ”zaostatku” u odnosu na one koji su još živi. (4, 13-18)
Kao djeca svjetlosti, Solunjani se ne trebaju bojati gnjeva, do kojeg će doći na Gospodnji dan. Ne trebaju se bojati, jer su spašeni. S obzirom na to, trebaju nastaviti biti djeca svjetla tako što neće živjeti u djelima tame, odnosno grijeha. (5, 1-11) Pavao zaključuje poslanicu s nizom uputa o tome kako živjeti u kršćanskoj zajednici. Pozdravlja ih i moli za Božje blagoslove za njih. (5, 12-28)
VIDI OVO: Što su pastoralne poslanice?
Sadržaj Druge poslanice Solunjanima
Druga poslanica Solunjanima napisana je nedugo nakon prve. U drugoj poslanici, Pavao opovrgava način razmišljanja, koji govori kako je Dan Gospodnji već došao. Ponovno započinje sa iskazivanjem zahvalnosti i hvale, kako bi ohrabrio Solunjane koji su progonjeni. (1, 1-12) Nakon toga Solunjanima proglašava milosrđe i mir: dan Gospodinov još uvijek nije došao; neće ni doći sve dok se čovjek bezakonja ne otkrije.
Postoji mogućost da je ovo referenca na silu koja se na drugim mjestima u Bibliji naziva ”antikristom”. Antikrist će započeti s velikom pobunom i progonima vjernih, prije nego što se Krist vrati. No antikrist nema šanse protiv Kristove sile. Stoga, vjernici se ne trebaju bojati, ako se budu držali vjere i posvećenja. (2, 1-16) Konačno, Pavao govori o još jednom problemu, odnosno o tome da su neki ljudi prestali raditi, navodno kako bi čekali skorašnji Kristov povratak. O ovome Pavao jednostavno kaže: „Ako tko ne radi, taj neka ni ne jede.“ (3, 10)
Zaključak
Što danas možemo naučiti iz ove dvije poslanice, jer vidimo da drugi Kristov dolazak nije aktualan u posljednje dvije, nego u posljednje dvije tisuće godina?
- Kao i kod Solunjana, naša vjera i kršćanski život trebao bi biti primjer ljudi koji su oko nas. Tako pridobivamo ljude za Krista.
- Vrijeme koje prethodi Kristovom povratku obilježeno je progonima i pobunama. Stoga, zahvaljujući Duhu Svetome, trebamo biti budni i ustrajni.
- Jedna stvar je sigurna: Kristov dolazak sve je bliži. Zato je danas Pavlov poziv na življenje posvećenih života, u iščekivanju Njegovog povratka, danas još i važniji.
Autor: Hildert Bronkhorst; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Biblword.net
