Anđeli su moćna duhovna bića koja zahtijevaju pozornost. Oni nisu umiljati kerubini, već divna stvorenja čija je uloga klanjati se i boriti u snazi svemogućeg Boga. 

One noći kad ga je Herod kanio privesti, spavao je Petar između dva vojnika, okovan dvojim verigama, a stražari pred vratima čuvahu stražu. Kad eto: pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: »Ustaj brzo!« I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: »Opaši se i priveži obuću!« On učini tako. Onda će mu anđeo: »Zaogrni se i hajde za mnom!« Petar izađe, pođe za njim, a nije znao da je zbilja što se događa po anđelu: činilo mu se da gleda viđenje. Prošavši prvu stražu, i drugu, dođoše do željeznih vrata koja vode u grad. Ona im se sama otvore te oni izađu, prođu jednu ulicu, a onda anđeo odjednom odstupi od njega. Petar pak, došavši k sebi, reče: »Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.« (Djela 12, 6-11)

Ovaj me prizor iz Pisma oduvijek fascinirao jer istovremeno prikazuje jedinstvenu moć, ali i neporecivu impotentnost anđeoske sfere.

Prvo, njihova moć. U ovom dijelu vidimo sposobnost Božjih anđela da bez ikakvog napora prođu kroz svaku ljudsku prepreku. Čini se kao da su zidovi tog zatvora sagrađeni od maslaca, a ne cigle, što i ne bi trebalo biti toliko iznenađujuće s obzirom na stvari koje anđeli čine u drugim biblijskim pričama.

Zatvorili su lavu ralje (Dn 6); otkotrljali težak i golem kamen (Mt 28); odriješili teške lance (Dj 12) – osnaženi su na načine o kojima superheroji mogu samo sanjati. Anđeli su vrlo moćni, ali im se nikada ne smijemo klanjati. Na primjer, kada je apostol Ivan bio kušan da padne pod noge te se pokloni anđelu koji mu je ponudio viđenje novog raja i nove zemlje u Otkrivenju 19, anđeo ga prekori govoreći: „Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!“ (redak 10)

Anđeli su moćna duhovna bića koja zahtijevaju pozornost. Oni nisu umiljati kerubini, već divna stvorenja čija je uloga klanjati se i boriti u snazi svemogućeg Boga.  Ali, ključna stvar koju valja napomenuti je da, unatoč njihovim brojnim predivnim atributima, ne čine sve sami.

Postoji mnogo stvari koje anđeli ne mogu i nikad neće učiniti, što svjedoči spasonosnoj milosti Isusa Krista u njihovim životima. Anđeli su pravi dokaz slave i Božjeg stvaralaštva, ali Bog je pozvao mene i tebe da budemo svjedoci Božje slave. Zašto bi inače Božji anđeo rekao tek oslobođenim apostolima da pohitaju u hram? Da je anđeo to mogao i sam učiniti, zašto ne bi? Da je mogao podijeliti evanđeosku poruku, ne bi li progovorio odmah tada? Anđeo je zapovjedio Petru i Ivanu da odu učiniti ono što on nije mogao – govoriti Riječi Života.

I dok postoji mnogo predivnih stvari koje anđeli imaju sposobnost činiti, ipak ne mogu sudjelovati u pjesmi koju smo mi, koji smo iz prve ruke okusili slavu, apsolutno obvezni pjevati.  Pisac himni iz 19. stoljeća, Johnson Oatman, napisao je pjesmu „Svet, Svet, je ono što anđeli pjevaju“ (1894), koja i završava ovim istim riječima. Napisao je:

Iako nisam anđeo,
znam da ću se pridružiti blaženom koru
kojeg anđeli ne mogu dijeliti;
pjevat ću o svom Spasitelju,
koji je na mračnoj Kalvariji
oprostio moje prijestupe,
umro kako bi oslobodio grešnika.

Pratim Twitter profil na kojemu se gotovo svakog dana objavljuju citati Charlesa Spurgeona, i jedan mi je upao u oko baš kad sam radio na ovom poglavlju: “Čovjek koji razgovara s Bogom predmet je divljenja anđelima.“ Nama je dano nešto što anđeli nikad nisu iskusili – oproštenje naših grijeha. Anđeli su stajali zadivljeni Božjom ljubavi, iskazanom Isusovom smrću za grešne ljude.

Anđeli se mogu samo diviti onome što je Bog učinio za nas da nas spasi i podari vječni život onima koji vjeruju. Prema tome, istina je da je Bog zadužio ljude, a ne anđele, da pronose Radosnu vijest sve do završetka svijeta. Bog je mogao na nebu ispisati svoju poruku, ili je pak dostaviti pomoću veličanstvenih anđela, ali On je izabrao nas. Mi smo oni koji su pozvani proglašavati Njegovu predivnu milost. Nikad ne smijemo očekivati od anđela da čine nešto za što je Bog nas zadužio.

Odrastao sam u Conwayu (Arkansas), 30 kilometara sjeverno od glavnog grada Little Rocka i u neposrednoj blizini Toad Sucka („Sisanje žabe krastače“; istina priča, stvaran naziv), i to je mjesto gdje sam povjerio svoj život Isusu Kristu. Imao samo samo 6 godina kada je putujući evanđelist došao u grad, podignuo veliki šator i održao jednotjednu duhovnu obnovu. Odgojili su me roditelji koji su vjerovali u Boga te slobodno pričali sa mnom o evanđelju i predivnim pričama iz Biblije.

Zato su mi, kako sam svake večeri sa svojim prijateljima posjećivao taj šator, teme o kojima se propovijedalo bile poznate. Oh, kako je samo  J. Harold Smith znao propovijedati! Kad bi bilo moguće doslovno dotaknuti srca propovijeđu, propovjednik Smith bi to zasigurno učinio. On je bio odlučan u tome da svi u našoj zajednici razumiju da je Isus umro kako bi nas spasio od naših grijeha te uskrsnuo kako bi nam dao vječni život; i već sa 6 godina, ja sam to shvatio. Tog sam dana povjerovao da je Isus moj Spasitelj i Bog.

Neki će cinici možda posumnjati u obraćenje djeteta – Razumije li dijete zaista tu veliku odluku koju donosi? – a sam Isus je rekao da osim ako „ne postanemo kao djeca, nećemo ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3). Zasigurno, nisam mogao shvatiti veličinu značenja „predati život Kristu“ s obzirom da sam živio tek 6 kratkih godina. Ali tog sam dana odlučio otići do prednjeg dijela šatora i ispovijediti svoju vjeru. Počeo sam slijediti Isusa i otada više nije bilo povratka na staro.

Nedavno sam se vratio u Conway i odlučio otići točno do onog dijela zemljišta gdje se održavala ta obnova u šatoru prije toliko desetljeća. Stao sam na ono isto mjesto gdje sam stajao kao šestogodišnji dječak, i zahvalio Bogu što se pobrinuo za malenog dječaka iz Arkansasa i što me pozvao u svoju obitelj te nezaboravne večeri. To je mjesto moj Bethel, „Božja kuća“, mjesto gdje sam postao Njegov.

Kad sam se vratio u Dallas nekoliko dana poslije, imao sam priliku pričati  o svom obraćenju u 6-oj godini, što se dogodilo prije više od 5 desetljeća, svima onima koji su željeli čuti. Volim pričati o tome kako je sve to sa mnom počelo i o tome kako me moja vjera pratila u svakom koraku. Ako ste vi osoba od vjere u Krista, onda točno razumijete o čemu govorim. Vjerojatno se razveselite kad god imate priliku govoriti o sebi prije nego ste spoznali Krista i o načinu na koji je promijenio vaš život na dobro. Mi trebamo takve priče, zar ne? Priče o preobrazbi, predanju i vjeri. Poslanica Kološanima 1,27 kaže kako je konačna nada – „nada slave“ – Krist u nama. I ako postoji vrijeme kada bi ovaj svijet mogao iskoristiti malo te nade, to bi bilo sada.

I tako smo se našli ovdje. Budimo se rano ujutro i provodimo vrijeme u molitvi. Proučavamo Pisma i tražimo Božja obećanja. Slušamo šapat Duha Svetoga, gorljivi za poslušnošću. Idemo na zajednička klanjanja, dobivajući tako snagu  od grupe vjernika kada nas život učini slabima. Poričemo površnu egzistenciju odlučujući se za nadnaravne stvari. A onda, s radošću i samouvjerenošću dijelimo naše priče kako nas je Bog pronašao i promijenio naš život. Koja je privilegija činiti stvari kojima se anđeli mogu samo diviti: svjedočiti snagu Isusa Krista u našim životima.

Autor: Jack Graham; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Crosswalk.com