Svjesno je odlučio postati ateist, a onda je usnuo san koji mu je u potpunosti promijenio život

Dr. Reggie Anderson odrastao je u 1960-ima u ruralnoj Alabami, a njegovo je djetinjstvo poput scenarija za film televizijske kuće Hallmark. Odrastao je u kršćanskoj obitelji i život na farmi bio je nevin i iskren. Kaže da mu je Bog bio jednako stvaran kao i glina pod njegovim nogama.

Ali iz priče koja potiče dobro raspoloženje, njegov se život jednog idiličnog ljetnog …dana 1973. pretvorio u horor film.

Nakon što je banda odbjeglih zatvorenika okrutno ubila šest nedužnih članova Andersonove šire obitelji, srce i duša cijele zajednice uništeni su. Svi su se zatvorili i sve je zamrlo. Na vrata koja su uvijek bila otvorena, srca puna povjerenja i aktivnu vjeru zajednice postavljena je sigurnosna brava sa zasunom.

Anderson, koji je u to vrijeme bio tinejdžer, duboko u sebi počeo se boriti s Bogom.

„Bog je u mome umu i srcu postajao sve manji“, napisao je u svojoj knjizi Appointments with Heaven („Termini s Nebom“), u kojoj s dubokom iskrenošću prikazuje kroniku svoje borbe. „Odjednom mi je postalo savršeno jasno. Nije ga bilo briga zato što ne postoji!“

Anderson je ubrzo prestao ići u crkvu i zaputio se na fakultet, gdje je odlučio postati liječnik.

„U tom sam trenutku svjesno odlučio postati ateist i počeo sam štovati znanost“, kaže on.

Ali njegov interes za Boga polako se vratio kada je nekolicina kršćanskih prijatelja počela pohađati nastavu iz religije zajedno s njim. Jednoga je vikenda otišao na kampiranje da bi malo uživao u prirodi i razmišljao, ali te noći nije dospio do šatora.

Nakon što je cijeli dan hodao, malo je čitao i utonuo u dubok san, koji je bio kao nijedan prije. Njegova su osjetila poprimila ona obilježja s drugoga svijeta za koja se čuje u iskustvima bliske smrti, poput ultrazasićenih boja i aromatičnih mirisa. Odjednom mu se ukazala ubijena obitelj.

„Nisu koristili riječi,“ kaže Anderson, ali su mu nekako iskomunicirali da se nalaze u rajskom svijetu i da ni za čim ne žale.

Zatim je došlo konačno iscjeljenje. Poput oca koji dočekuje izgubljenog sina u zagrljaj, Isus mu se ukazao kao blistava prisutnost bez dobi ili rase. Sve je na njemu zračilo ljubavlju i toplinom. Bez riječi je pozvao Andersona k sebi i pričao mu o njegovoj budućnosti.

U zoru je Anderson još ležao na tlu pored logorske vatre.

„Probudio sam se potpuno promijenjen,“ kaže on.

Osjetio je poniznost. Tajanstveni san ne samo da je zapečatio njegovu vjeru, nego ga je i očistio od srdžbe i probudio u njemu želju za više od Boga.

„Snovi vam ne promijene uvijek život,“ kaže on. „[Ali] to je bio događaj poput puta u Damask. Kemijski sastav moga duha uistinu je promijenjen.“

Anderson se na kraju oženio svojom fakultetskom ljubavi Karen i oni danas imaju četvero djece, kao što mu je prorokovano u snu. Trenutno je liječnik obiteljske prakse u klinici Frist u Ashland Cityju u Tenneseeju.

Ipak, tijekom godina, osjećaji koje je Anderson doživio u snu vraćali su se u njegovoj liječničkoj praksi, posebno dok su pacijenti prelazili granicu između života i smrti. Prizori, arome, promjene temperature – kaže da je svaki put drugačije.

Anderson kaže da je prvi put kada je bio s umirućim pacijentom osjetio kako toplina prolazi kroz hladnu bolničku sobu kada je čovjek posljednji put izdahnuo. Kaže da je zatim iznad i s desne strane čovjekova trupla zapazio kratkotrajan blagi sjaj i osjetio „duboki mir, prihvaćanje i utjehu“.

Otad je Anderson mnogo puta osjetio tu toplu prisutnost kod umirućih pacijenata.

No ne odlaze svi s mirom. Anderson kaže da je u takvim trenucima ponekad osjetio i zlu prisutnost, kao kod pacijenta koji je bio zlostavljač. Taj je čovjek imao neprijateljski stav prema Bogu i činilo se da se svakim dahom opire smrti. Anderson kaže da se, kada je preminuo, temperatura u sobi spustila, a uistinu se osjetio miris sumpora i dizela.

Čovjek molitve, „seoski liječnik“ danas zahvaljuje Bogu što mu je pomogao donijeti odluke koje su značile život ili smrt. Kratki uvidi u nebo koji su Andersonu vratili vjeru omogućili su mu da taj dar nade podijeli s mnogima drugima, uključujući i obitelj Stevena Curtisa Chapmana tijekom tragične smrti njihove kćeri 2008. godine, koja je izazvala veliku pažnju javnosti.

Reggie i njegova žena Karen godinama su bili bliski prijatelji s Chapmanovima i oni su bili među prvima koje su nazvali kada je petogodišnju Mariju, najmlađu od tri kćeri usvojenih iz Kine, kod njihova doma slučajno pregazio bratov auto.

„Čak i prije nego što sam prislonio telefon uhu, čuo sam majku kako nariče u pozadini,“ kaže Anderson. „Nije bilo zabune. To je bila Mary Beth.“

Dok su vjernici diljem svijeta molili za obitelj u toj strašnoj tragediji, Chapmanovi su dva tjedna proveli u domu Andersonovih i međusobno su se oslanjali na vjeru onih drugih.

„Nikada nećemo moći uistinu kazati riječima što su sve učinili za nas u našim najmračnijim danima, tjednima, a uistinu i godinama,“ kaže Steven Curtis. „Nitko mi drugi u mome životu nije pružio bolji uvid u nebo [osim Reggieja]. Bog mu je cijelog njegovog života davao uvide kroz veo na prilično duboke načine. A budući da je Reggie liječnik, osoba kod koje je sve vrlo znanstveno i medicinski i utemeljeno na činjenicama, znate da on ne pretjeruje da bi se nešto normalno učinilo fantastičnim; to je stvarno to.“

„Poznajemo Reggiejevu priču, njegov odnos s Gospodinom. Te su priče istinite – sve je to stvarnost,“ dodaje Chapman. [Njegova je priča] o tome kako se Bog pojavljuje u našem svakodnevnom životu i zato se nadam da će ona ukloniti mistiku iz te realnosti i ljudi će reći, ‘Ako se Bog tako pojavljuje u životu toga cijenjenog liječnika, onda je to stvarno. Božje je kraljevstvo stvarno blizu, a veo između neba i našega svijeta uistinu je vrlo tanak.’“

Anahid Schweikert često piše za časopis Charisma. Živi u Memphisu u Tenneseeju sa svojim suprugom i dvije kćeri koje su usvojili iz Kine.

Autorica: Anahid Schweikert