Trebaju li kršćani svetkovati subotu?

Trebaju li kršćani svetkovati subotu ili Šabat kao Dan Gospodnji? Svetkovanje subote nekome može zvučati besmisleno. Držimo se zapovijedi od jedan do tri i pet do deset, zar ne? Pa zašto preskočiti broj četiri? 

Od Deset zapovijedi koje je Bog dao Izraelcima, najviše je kontroverzi pobudila najvjerojatnije četvrta: „Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji (odnosno Šabat ili subotu.“ (Izlazak 20, 8) Vrijedi li ova zapovijed za Šabat i danas?

Nitko od onih koji odgovore negativno ne sugerira da je svetkovanje subote ili Šabata drugorazredna zapovijed u Dekalogu, dobra ideja, ali ne i obavezna.

Ne, Šabat je poslužio kao znak saveza između Izraela i njegova Boga, odvijajući se tjednom dramom koja je svjedočila o Bogu kao moćnom Stvoritelju (Izlazak 20,11) i milosrdnom Otkupitelju. (Ponovljeni zakon 5,15)

U subotu, odnosno na Šabat, Izrael je proglasio potpunu ovisnost o svom zavjetnom Gospodinu, Gospodinu koji je više nego mogao podržati svoj narod, iako su jedan dan u tjednu objesili svoje lopate, odlagali plugove i odmarali se od rada.

Pitanje, dakle nije je li Izrael trebao svetkovati Šabat pod Starim savezom, nego bi li kršćani trebali prema Novom. Trebaju li kršćani svetkovati dan subotnji? Pitanje nekome može zvučati besmisleno. Držimo se zapovijedi od jedan do tri i pet do deset, zar ne? Pa zašto preskočiti broj četiri? 

Ipak, protumačeni Novi zavjet govori o tome da je subota pronašla svoje ispunjenje u Kristu i Novom savezu.

Isus: „U meni ćete pronaći odmor.“

Čitatelji Evanđelja uskoro otkrivaju koliko je subota bila presudna za Židove u Isusovo vrijeme. Sedmi dan obilježava snažne sukobe između Isusa i farizeja da kada smo pročitali nešto poput: „Bio je to dan subotnji,“ (Ivan 9, 14) očekivali smo nevolje.

Strogo govoreći, jedine zapovijedi koje je Isus prekršio u subotu pripadale su židovskoj tradiciji, a ne božanskom zakonu. U svojoj revnosti točnog definiranja onoga što je osoba smjela, a što nije smjela učiniti u subotu, židovski vođe stavile su ljudima na leđa duhovni teret, koji je bio teži od bilo kojeg fizičkog tereta. (Matej 23, 4) Isus je napao takve tradicije žestinom onoga koji je jasnije od svih vidio da je „subota stvorena za čovjeka, a ne čovjek za subotu.“ (Marko 2, 27)

Ipak, iako Isus nikada nije prekršio četvrtu zapovijed, natuknuo je da možda dolazi do promjene u pogledu svetkovanja subote. Kad bismo mogli ukloniti prijelom poglavlja između 11. i 12. poglavlja Matejevog evanđelja, mogli bismo primijetiti, u kontekstu koji je neposredno prethodio raspravama o suboti u 12, 1–14, ove ohrabrujuće riječi: „Dođite k meni svi koji radite i koji ste opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.“ (Matej 11, 28) Ono što je nekoć nudila subota sada je bilo ponuđeno u Kristu.

Velika tvrdnja krije se iza ovog velikog obećanja: „Sin Čovječji gospodar je subote.“ (Matej 12, 8) D.A. Carson o tome piše: 

„To što je Isus Krist gospodar subote nije samo mesijanska tvrdnja velikih razmjera, nego pokreće mogućnost buduće promjene ili reinterpretacije subote, upravo na isti način na koji Njegova iskazana superiornost nad Hramom postavlja određene mogućnosti u vezi s obrednim zakonima.“ 

U Isusu je prisutno nešto veće od subote. 

Pavao: „Neka vas nitko ne osuđuje.“

Dva odlomka apostola Pavla posebno opisuju implikacije Isusova gospodstva nad subotom. Prvi se nalazi u poslanici Kološanima 2, 16-17:

„Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest – tijelo Kristovo.“ 

„Ono što Pavao ovdje kaže je izvanredno,“ piše Tom Schreiner. „Pavao objedinjuje subotu, zajedno sa zakonima o hrani, festivalima poput Pashe i Mladim mjesecom. Sve su to samo nagovještaji koje predviđaju Kristov dolazak.“ (40 Pitanja o kršćanima i biblijskom zakonu, 212). A otkako je Krist sada došao, svetkovanje subote više nije pitanje poslušnosti ili neposluha. Pavao, umjesto toga, kaže: „Neka vas nitko ne osuđuje.“

Poslanica Rimljanima 14, 5 sadrži sličnu, upadljivu izjavu. Razmotrite ovdje Pavlove riječi zajedno s uobičajenim, starozavjetnim izjavama o suboti: 

„Držite, dakle, subotu, jer je ona za vas sveta. Tko je oskvrne neka se pogubi; tko bude u njoj radio ikakav posao neka se odstrani iz svoga naroda.“ (Izlazak 31, 14) 

„Netko razlikuje dan od dana, nekomu je opet svaki dan jednak. Samo nek je svatko posve uvjeren u svoje mišljenje.“ (Rimljanima 14, 5) 

Kad bi starozavjetni Izraelac cijenio „sve dane na jednak način,“ mogao bi biti kamenovan do smrti. (Brojevi 15, 32–36) Ipak, Pavao očito nije osjećao potrebu nametati zapovijed svetkovanja subote svojim obraćenim poganima. Čini se da su neki u Rimu željeli održati subotu i tako su držali da je „jedan dan  bolji od drugog,“ – možda su to bili židovski kršćani, željni održavanja tradicije svojih otaca. Pavao nije imao problema s tim kršćanima, sve dok oni nisu očekivali i pritiskali druge da moraju činiti kao što oni čine i dok nisu govorili da spasenje ovisi o pokornosti suboti. (Pročitajte Galaćanima 4,  8-11) 

U ime kršćanske slobode i uzajamne ljubavi, Pavao izjavljuje jednostavnu i izvanrednu rečenicu: „Svatko treba biti potpuno uvjeren u svoje mišljenje.“ (Rimljanima 14, 5) 

Poslanica Hebrejima: „Mi koji povjerovasmo ulazimo u taj počinak.“

Pisac poslanice Hebrejima približava nas biti onoga zašto Novi savez ne zahtijeva doslovni odmor na sedmi dan u tjednu. Kristov prvi dolazak nije ukinuo odmor; uveo je dublju vrstu odmora nego što je subota ikad mogla ponuditi. 

Prema poslanici Hebrejima 4, izraelski dan Šabata uvijek je ukazivao na daleko veći dan: još uvijek budući dan kada će sve stvorenje u potpunosti ući u počinak, što je nagoviješteno i obećano u Postanku 2, 2-3, odnosno na prvi, sedmi dan. „Dakle: preostaje neki subotnji počinak narodu Božjemu!“ (Hebrejima 4, 9) Dolazi konačni subotnji počinak, kada će Božji narod uživati u radu bez muke, u srcima bez grijeha i zemlji bez trnja. 

Ipak, čak i sada, podrazumijeva poslanica Hebrejima, osjećamo prve valove nadolazećeg odmora. U Kristu smo „[već] okusili moći doba koje dolazi,“ (Hebrejima 6, 5), uključujući i odmor. Jer, kao što pisac piše: „Mi koji povjerovasmo ulazimo u taj počinak.“ (Hebrejima 4, 3) Ne “ući ćemo,” nego “ulazimo;” potpuno kasnije, uistinu sada.

Kako ulazimo u taj odmor? Ne tako što ćemo ostaviti iza nas naš tjedni trud za jedan dan u tjednu, nego vjerujući: „Mi koji povjerovasmo ulazimo u taj počinak.“ Vjera u Isusa Krista donosi odmor sedmog dana u svaki dan. 

Ivan: „Bijah u duhu na Dan Gospodnji.“

Naravno, kad danas kršćani govore o suboti, gotovo nikad ne misle na sedmi dan, nego na prvi dan: ne na subotu nego na nedjelju. Ali iznenađujuće, niti jedan pisac Novog zavjeta nikada ne naziva nedjelju subotom. Kad bi Židovi, a možda i neki kršćani, promatrali svetkovanje Šabata, to bi činili u subotu, na sedmi dan, kao što je to Izrael činio stoljećima. Ali to ne znači da nedjelja nije imala posebno mjesto u prvoj crkvi. Sveto pismo sugerira da jest, samo pod drugim imenom: Danom Gospodnjim.

Izraz “Dan Gospodnji” pojavljuje se samo u Otkrivenju, gdje apostol Ivan piše: „Bio sam u Duhu na Dan Gospodnji.“ (Otkrivenje 1, 10) Ali drugi odlomci sugeriraju da je “Dan Gospodnji” jednostavno ime za uobičajenu crkvenu praksu okupljanja u nedjelju. U Efezu se Pavao susreo s crkvom „prvog dana u tjednu kako bi lomio kruh.“ (Djela 20,7) Isto tako, Pavao je naložio Korinćanima neka odvoje nešto novca „prvog dana svakog tjedna.“ (1. Korinćanima 16, 2)

Niti jedan od ovih odlomaka ne prikazuje odmor prve crkve, na način da su oni nedjelju smatrali svojom novom subotom. Richard Bauckham ide toliko daleko da piše: „Za najranije kršćane to nije bila zamjena za subotu, niti dan odmora niti je na bilo koji način povezan s četvrtom zapovijedi.” (Od subote do Gospodnjeg dana, 240). Većina tih ranih kršćana vjerojatno je trebala raditi prvog dana u tjednu. Nedjelja je proglašena službenim danom odmora u cijelom Rimskom carstvu tek pod Konstantinom 321. godine.

Odlomci ipak sugeriraju da su kršćani štovali na Dan Gospodnji. Možda su se ujutro prije posla, možda su se navečer, okupili prvi vjernici koji su slavili onoga koji je ustao „vrlo rano prvog dana u tjednu.“ (Marko 16, 2; Matej 28, 1; Luka 24, 1; Ivan 20,19) Nakon što je kamen bio uklonjen s Isusova groba na uskrsno jutro, stigao je pravi subotnji odmor i svanuo je novi dan. 

Gospodar naših dana 

Dakle, trebaju li kršćani svetkovati subotu?

U jednom smislu, ne: prema Novom savezu niti jedan kršćanin nije vezan za četvrtu zapovijed kao takvu. Možda se ipak odlučimo odmoriti jednog dana u sedam i doista, čini se da mudrost podupire praksu oponašanja vlastitog Božjeg uzorka šest naprama jedan. (Postanak 1, 1; 2-3) Pogotovo u danu kada mnogi mogu raditi bilo kada i bilo gdje, odgovarati na e-poštu nakon večere, primati pozive tijekom vikenda, možda bi bilo dobro da barem jednom u tjednu kažemo: „Radio sam jučer, sutra ću raditi, no danas ću se odmoriti i štovati.“ 

Svijet i đavao željeli bi da radimo čak i dok se odmaramo. No Isus želi da se odmaramo čak i dok radimo. 

U drugom smislu, međutim, kršćani bi uvijek trebali svetkovati subotu. Ovdje nalazimo poveznicu između židovske subote ili Šabata i kršćanskog, Dana Gospodnjeg. Andrew Lincoln piše:

„U Starom zavjetu doslovni tjelesni odmor na subotu ukazivao je na budući odmor; ali budući da je Krist donio ispunjenje u smislu odmora kroz spasenje, sadašnje uživanje u ovom odmoru djeluje kao pred okus onom okusu ispunjenja koji dolazi. Drugim riječima, proslava na Dan Gospodnji odmora, kojeg već imamo kroz Kristovo uskrsnuće, nagovještaj je i jamstvo onoga što tek dolazi.“ (Od subote do Dana Gospodnjega, 399)

Svakog Dana Gospodnjeg ponovno dolazimo do Isusa, umorni i opterećeni. (Matej 11, 28) Nagovještaj subote pratimo do njezine supstance. (Kološanima 2, 17) U daljini ponovno čujemo zvukove buduće subotnje proslave; po vjeri dobivamo uvid u blještavilo „nebrojenih anđela na koji su se okupili radi proslave.“ (Hebrejima 12, 22) Ponovno gledamo u praznu grobnicu i čujemo Krista kako govori: „Mir vama!“ (Luka 24, 36) Drugim riječima, nalazimo odmor, onu vrstu odmora koji ostaje dugo nakon što je nedjelja prošla. 

Bez redovitog doživljavanja ovakve vrste odmora, koja dolazi uz posebnu snagu Dana Gospodnjega, malo je važno koliko naša tijela odmaramo. Naš će odmor biti nemiran, a naš će rad postati očajnički pokušaj osiguravanja onoga što nismo pronašli u Kristu. Niti onaj tromi, koji radi samo kako bi dočekao subotu, ni radoholičar, čovjek koji nikada ne prestaje raditi, još nisu naučili uživati u ostatku istinske subote. No to ne vrijedi za one koji su čuli i poslušali Isusov poziv: „Uzmite jaram moj na sebe i naći ćete odmor za svoje duše.“ (Matej 11, 28–29) Svijet i đavao željeli bi da radimo čak i dok se odmaramo. No Isus želi da se odmaramo čak i dok radimo. Ovdje, u ovom, Kristom-zasićenom odmaranju i radu, danas živimo subotu. 

Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: