NaslovnicaŽivotU redu je nadati se

U redu je nadati se

U redu je nadati se. Zapravo, to je naša molitva. Krist nas poziva da se nadamo, subjektivno, jer mi imamo stvarnu nadu, objektivno.

Naša crkva svako nedjeljno okupljanje započinje neobičnom riječju dobrodošlice: opterećenima, žalosnima, slabima. Štovanje nije samo za vedre i ispunjene nadom, nego i za potištene i malodušne. Niste zaboravljeni, kažemo u stvari. I vjerujemo da štovanje može biti presudno sredstvo za istinsko ozdravljenje.

Međutim, kako se situacija s Covid-19 odugovlačila, tako je rastao broj ljudi koji su se osjećali obeshrabreno, potišteno i slabo, dok su oni vedri i ispunjeni počeli izgledati kao iznimke; posebno u sve ciničnijem društvu. Bi li nam i sada trebala određena riječ dobrodošlice i za njih?

A ako ste jutros općenito radosni, pozdravljamo i vas, iako se ne ponašate uobičajeno. Ne trebate glumiti malodušnost da biste pjevali zajedno s ovom siromašnom, opterećenom skupinom štovatelja. Isus prima one koji vrve nadom, što znači da ih primamo i mi. U redu je nadati se. Zapravo, to je naša molitva. Ovdje smo se okupili kako bismo svoju nadu obnovili i ojačali u Kristu.

Trebali bismo očekivati da će sekularizam proizvesti cinizam. Takva nevjera, koliko god sofisticirano izgledala, ne može, a da na završetku ne kreira skepticizam, kritiku, razočaranje i žaljenje. Kršćani, međutim, imaju poziv koji je suprotan kulturi u kojoj živimo: nadu.

Krist nas poziva da se nadamo, subjektivno, jer mi imamo stvarnu nadu, objektivno. U Kristu imamo nadu u sebi, jer u Njemu imamo nadu: „Krist Isus naša je nada.“ (1. Timoteju 1, 1)

Tugovati s nadom

Ništa od toga ne znači da se kršćani pretvaraju da imaju samo nadu. Svi znamo da je život u ovom dobu složen. Mi tugujemo nad vlastitim životom i tugujemo s onima koji tuguju. Ipak im također nudimo ono što imamo u Kristu i ono što očajnički žele: stvarnu nadu. U nadi koju imamo u Isusu, stvarnoj, čvrstoj, stabilnoj, energičnoj nadi, sposobni smo suočiti se sa stvarnim grijehom, boli, razočaranjem i dubokom povredom u svijetu i u nama samima. 

Još uvijek tugujemo, ali ne „kao što to čine drugi koji nemaju nade.“ (1. Solunjanima 4, 13) Ne jadikujemo, ne kritiziramo i ne očajavamo kao beznadni. Ako Krist može dati nadu čak i dok zurimo u nadgrobni spomenik voljene osobe, zasigurno može dati nadu, bez obzira na ono što eruptira u našim životima ili našem vidokrugu.

Za sada, čak i dok tugujemo, držimo se nade. Tugujemo, ali uvijek imamo nadu. 

Što nada jest i što čini

Za kršćanina nada nije nešto daleko. Riječ nadu često koristimo daleko ležernije od onoga kako se ona koristi u Novom zavjetu. Nadam se da će sutra biti toplo. Nadam se da će naša momčad pobijediti. Nadam se da će Covid-19 situacija uskoro završiti. U svakodnevnom razgovoru izražavamo riječ nade u odnosu na malene želje povezane s neizvjesnom, čak i malo vjerojatnom budućnosti.

Apostoli i prva crkva ovu su riječ koristili na drugačiji način. Njihova nada nije bila krhka, prolazna ili nesigurna. Umjesto toga, govorili su o dobro utemeljenoj vjeri s budućim usmjerenjem. Njihova nada, ukorijenjena u vjeri, bila je „spoznaja istine,“ koja gleda prema naprijed. (Titu 1, 1-2) I ono što je izvanredno i što možda redovito zanemarujemo jest koliko istinska nada ima snažne preobražavajuće, katalizatorske sposobnosti. 

Nije slučajno što se dvije novozavjetne poslanice, koja se možda najočitije odnose na poticanje kršćanskih dobrih djela, 1. Petrova i Titu, također izričito napajaju snagom nade. Ne samo vjerom, nego posebice nadom.

Uvijek i ponovno, 1. Petrova poziva na dobročinstvo (2,12; 14; 15; 20; 3,  6; 10; 11; 13; 16; 17; 4, 19), koje proizlazi iz nade. (1, 3; 13; 21; 3, 5; 15) Nada u Boga dovodi do činjenja dobra u svijetu. (1. Petrova 3,  5–6) Nevjernici vide dobre kršćane i pitaju se o čemu? „Nadi koja je u vama.“ (1. Petrova 3, 13–17) Jeste li ikada zastali kako biste razmotrili kako životi drugih imaju korist od vaše nade? Ili obrnuto, jeste li razmislili o tome kakva se dobra u svijetu ne događaju, jer nema nade i jer cinizam raste?

Blagoslovljena, osnažena nada

Isto vrijedi i za Poslanicu Titu. Refren je upečatljiv. Ne budite „nesposobni za bilo kakvo dobro djelo,“ (Titu 1,16) nego „budite uzor u dobrim djelima,“ (2,7) „revni za dobra djela,“ (2,14) „spremni za činjenje svakog dobrog djela,“ (3, 1), posvećujući se dobrim djelima (3, 8; 14), što ne znači stavljati na vidjelo vlastitu pravednost, nego „pomoći onima s velikim potrebama, a ne biti besplodni.“ (3, 14) Drugim riječima, opipljivi postupci motivirani ljubavlju. Poslanica Titu ima snažan naglasak na činjenju dobra.

Pa ipak, odmah u prvoj rečenici, Pavao govori o pobožnosti rođenoj “u nadi u vječni život.” (Titu 1, 1-2) Prvo nastaje vjera i ta vjera rađa “pobožnost u nadu u vječni život.” Drugim riječima, nada je presudna poveznica između vjere u Krista i činjenja dobra drugima. Vjera u Krista i dobra djela proizvode nadu u vječni život, koja oslobađa Božji narod od barijera i vezanosti ovog današnjeg doba i koja ga osnažuje za činjenje dobra drugima. A ta je nada blagoslovljena nada. (Tit 2,13)

Nada u Kristov dolazak i blaženstvo koje će On donijeti pruža nam radost i sada u sadašnjosti, dovoljno radosnu da nas oslobodi potrage za vlastitim interesima, radosnu nadu koja u nama budu želju za činjenje dobra i pomaganje drugima. 

Pavlova struktura izjašnjavanja mišljenja slična je i u Kološanima 1, 4-5: „Jer čuli smo za vašu vjeru u Kristu Isusu i za ljubav koju gajite prema svima svetima poradi nade koja vam je pohranjena u nebesima. Za nju ste već čuli u Riječi istine.“ Ljudi vjere činili su dobro za druge, zbog nade. Vjera u Krista hranila je nadu u određenu obećanu budućnost, koja je oslobodila Božji narod od zemaljskih strahova, zapletenosti i lijenosti, kako bi mogli biti spremni i sposobni činiti dobra djela. 

Bog nikada ne laže

Zašto kršćanska nada – a ne nada općenito, ima takav katalitički učinak u našim životima i kroz njih? Pavao odgovara na to u uvodnim redovima poslanice Titu. Kad spominje “nadu u vječni život”, dodaje: „…koju je Bog, koji nikada ne laže, obećao prije početka svijeta.“ (Titu 1,2) Zašto bi to rekao ovdje? Naravno da Bog nikada ne laže, ali zašto je to baš ondje napisao?

Jer uvijek istinita, određena Božja obećanja o budućnosti imaju sve veze s našom nadom. Naša nada, koja katalizira vjeru u Krista u djela ljubavi za dobrobit drugih, temelji se na riječima Boga “koji nikad ne laže.” Božja istinitost je apsolutno presudna za našu nadu. A naša je nada u Krista pouzdana koliko je pouzdana i Božja Riječ. Naša nada nije ono što želimo ili sanjamo; naša je nada ono što je Bog obećao; a Bog nikada ne laže. 

Čovjek nade

Ova dinamika, vjera koja proizvodi nadu, koja potiče na ljubav i žrtvu za druge, također se uvijek iznova pojavljuje u poslanici Hebrejima, a posebno u samom Kristu. Kako je to da je savršeni čovjek vjere, sam Bog u ljudskom tijelu, Utemeljitelj i Usavršitelj naše vjere, učinio najveće dobro koje je ikad učinjeno? Što Ga je nagnalo da, usprkos najvećih prepreka, ode na križ? Jednom riječju: nada. 

Isus je „zbog radosti koja je bila postavljena pred Njim podnio križ.“ (Hebrejima 12, 2) Vjerom se osvrtao na Božja obećanja i vidio je svoju nagradu. Ovdje se nije radilo o dobrim željama za budućnost, nego o očima vjere koje gledaju u budućnost, koje shvaćaju i osjete da je taj rezultat siguran kao što su sigurna i Božja obećanja. Vjera je napajala nadu, a nada je proizvela najveći trud ljubavi, kojeg je svijet ikada upoznao.

U Kristu, ne dopuštamo da beznađe koje oko nas raste, guši našu nadu. I u Njemu se ne ispričavamo što imamo stvarnu nadu i što se nadamo; ne popuštamo pod pritiskom toga da popustimo i postanemo cinični poput okoline. Umjesto toga, vjerujemo Bogu na Riječ. Bog nikada ne laže. Bog nam obećava zapanjujuću nadu u Krista, onu koja nas s radošću oslobađa u činjenje dobrih djela. 

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ:

NAJNOVIJE