Umirući svijet s vanjske strane mog prozora

S vanjske strane vašeg prozora također postoji umirući svijet, netko tko treba čuti Radosnu vijest o Isusu Kristu. Što činite po tom pitanju?

”Kakav misterij”, napisao je Horacije Bonar. ”Duša i vječnost jednog čovjeka ovise o glasu drugoga.” Kakav misterij, tada pomislih, da ne mogu više govoriti. 

Pogledao sam kroz prozor. Tri kuće nalaze se s druge strane ulice. Pitao sam se, tko živi ondje? Što ti ljudi rade? 

Iako ih nisam upoznao, znao sam podosta o njima. Oni su, tko god bili, poput mene, rođeni u grijehu. Oni, poput mene, imaju dušu. Oni, poput mene, nepovratno jure prema vječnosti. Oni, poput mene, su u iskušenju da upropaste svoje duše, zaslijepljeni i navedeni na takve stvari od strane nevidljivih, duhovnih sila. Oni su isto tako, poput mene, živjeli ovozemaljske živote, u prijevari, lebdeći između raja i pakla, sada i zauvijek. 

Dok sam gledao na domove u kojima su živjela vječna bića, shvatio sam da se moj glas nije čuo s druge strane ulice. Iako sam znao vijesti koje su oni očajnički trebali čuti i premda sam znao ”Njega” za koga su stvoreni (Kološanima 1, 16), moj glas nije uložio trud kako bi im progovorio, pokušao se sprijateljiti s njima i podijeliti s njima najpotrebniju poruku o milosti koje ljudsko uho treba čuti: evanđelje Isusa Krista. 

Kakav misterij, da duša i vječnost jednog čovjeka ovise o glasu drugoga; a glas o kojem duša ovisi može biti tako grozno tih i nezabrinut. 

Na ceste i među ograde 

Nije pretjerano reći da duše drugih ovise o našem glasu. Kako će povjerovati ako nikada nisu čuli? (Rimljanima 10, 14) 

Svatko od nas treba odraditi svoje: svatko od nas treba odraditi dio misije. (Efežanima 4, 11-12) Izabrani Božjom ljubavlju, vi i ja moramo skupiti hrabrosti za kucanja na vrata, pozivanje bližnjih na zajedničke obroke, za razgovor s njima o Bogu, grijehu i Isusu Kristu; Njegovom križu i uskrsnuću. Svatko od nas poznaje ljude kojima može govoriti o lošim vijestima koje su vezane uz njihovu mogućnost osude od strane svetog Boga i o dobrim vijestima, o nevjerojatnoj milosti koja znači da se Bog, zahvaljujući evanđelju svoga Sina, pomirio s grješnicima. 

Kakav bi se čovjek, istina je da gledam u njega u ogledalu češće nego što bih želio, mogao mirno smješkati i mahati, smijati i čavrljati s njegovim umirućim bližnjim i rijetko kada nešto reći o svjedočanstvu vlasti, ljubavi i milosti Isusa Krista? 

Demoni namiguju dok grješnici umiru. Demoni plešu dok izgubljeni nestaju, beznadno. Sveci, kao što vidimo u Bibliji i crkvenoj povijesti, im se ne pridružuju, skrivajući pritom svoju ravnodušnost teološkim govorima o Božjoj suverenosti i tako opravdavaju svoju neaktivnost. Sveci plaču, poste i mole. Sveci hodaju ulicama, govore o svojim životima i ovim radosnim vijestima, tim vijestima o pomirbi s Bogom. Sveci izgovaraju ime, jedino ime koje je dano ispod nebesa, po kojemu se možemo spasiti. Kao Kristovi veleposlanici, sveci opominju izgubljene neka se pomire s Bogom. (2. Korinćanima 5, 20) Sveci radosno odlaze na ceste i među ograde ovog palog svijeta i pozivaju svijet neka se odazove pozivu na veliku gozbu Gospodara. (Luka 14, 23) 

Kada pogledate kroz prozor, kada listate kroz svoje tekstualne poruke, kada sjedite za večernjim stolom, kada uživate s prijateljima, znaju li oni? Jesu li čuli? O čemu bismo trebali razgovarati ako ne o ovome? Ali da, razgovaramo o toliko toga, umjesto o ovome. 

Iznad vrsta osobnosti 

Neki se govore jer nisu toliko elokventni kao njihova ekstrovertirana braća i sestre. Ono što drugima dolazi prirodno, fluentno i bez truda, od vas zahtijeva veliki trud i veliku hrabrost. Bez obzira na razlog, razgovor sa strancima vama je vrlo neugodan; vaše se grlo osuši, ostanete bez daha, postanete jako svjesni svojih nedostataka. Možda se prisjećate sramotnih trenutaka iz prošlosti, kada vam je djelovalo kao da vam je vaš materinji jezik drugi jezik. Stoga, ovaj dio kršćanskog poziva, koji uključuje širenje Radosne vijesti drugima, vama pada jako teško i uz sjećanja na crne oblake. 

Iako možda vi niste usta Tijela, vaš glas, a možda posebno baš vaš glas, je potreban brate i sestro. Vaše riječi, koje su rijetke i stoga dobivaju više na značaju, mogu postići ono što ne mogu postići riječi ekstrovertnih: mogu imati težinu. Potrebno nam je vaše svjedočanstvo o Božjoj čvrstoj ljubavi. Slušajte Boga, neka vam On pokaže tko ste vi i kako se trebate vidjeti. Nemojte slušati ono kako vas psiholozi opisuju i kako vas opisuje vaš ubrzani puls ili znojni dlanovi. 

Tko vi jeste

Tko ste vi? 

A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“ (1. Petrova 2, 9) 

Nekoć smo bili ništa. Djeca Sotone, duhovno upropašteni, pobunjenici koji su bili neposlušni živome Bogu. Nastali smo i živjeli iz krvi našeg palog oca, Adama, bez nade i bez Boga u ovome svijetu. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi po kojoj nas voli, po nezasluženoj ljubavi, koju ne možemo uzvratiti, Bog nas je učinio živima s Kristom. Taj prekrasni Krist, koji se odrekao svoje jednakosti s Bogom, postao je siromašan kako bismo mi mogli postati bogati i umro je kako bismo mi mogli živjeti. (2. Korinćanima 8, 9) 

Krist nas je učinio novim narodom; Njegovim narodom. Krist nam daje glas, svrhu, kako bismo proklamirali Njegove izvrsnosti. Mi, naizgled tako obični i ni po čemu zadivljujući sveci, s normalnim poslovima i normalnim susjedstvima, nosimo ovu spektakularnu poruku do vrata s druge strane ulice: Krist je umro za naš oprost grijeha svih onih koji se pokaju i povjeruju u evanđelje. 

Zlato leži u vrču od gline. To zlato trebamo pustiti van. Trebamo govoriti i nastaviti govoriti. To hoćemo li govoriti ne ovisi o našim snagama ili vrsti osobnosti; to ovisi o onome kakve nas je Krist stvorio da budemo. Krist je učinio da postanemo Njegov izabrani narod, Njegovo kraljevsko svećenstvo, Njegov sveti narod koji je zadovoljan u Njegovim izvrsnostima i koji ne može prestati govoriti o njima. 

Ima li nečeg boljeg za obaviti?

Jesam li ja, jeste li vi, jesmo li mi zaboravili čudesa i privilegije donošenja moći spasenja izgubljenim dušama? Smatramo li to sada teretom? Spurgeon svakome od nas postavlja pitanje: 

„Mi koji smo poslani u tako slatku službu kao što je naviještanje evanđelja, kako možemo zastati? Što, reći jadnom kriminalcu zatvorenom u tamnici očaja da postoji sloboda, reći osuđenicima da postoji pomilovanje, reći umirućima da postoji život u pogledu na raspetog: je li nam ovo teško? Nazivamo li to mukom? Zar nam ne bi trebalo biti najslađa osobina u životu što imamo ovako blagoslovljen posao?“ 

Govoriti o Njemu i živjeti životima ljubavi koji nisu svetogrđe Njegovog svetog imena; ne osjećamo li da je ovo samo maleni odgovor na tako veliko spasenje? Isus je bio ubijen na vrlo okrutan način kako bismo mi mogli izaći van za Njega i „neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo.“ (Hebrejima 13, 15) 

„Kakav misterij“, napisao je Horacije Bonar, „duša i vječnost jednog čovjeka ovise o glasu drugoga.“ Zaista, kakav misterij. Ne dopustimo da naši bližnji u ovoj godini ostanu bez našeg glasa o spasenju, nego umjesto toga odlučimo koristiti naše glasove kao svjetlost u tami, proklamirajući izvrsnosti Isusa Krista. 

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ:

NAJNOVIJE!