Što se događa s drugom osobom dok molite za nju? Pročitajte ovo nevjerojatno svjedočanstvo

što se događa s drugom osobom dok molite

Sjećam se jedne druge prilike kad sam bio pozvan u Los Angelesu na sastanak direktora OMS odbora. Bilo je to u srpnju 1962. Tijekom mojih posljednjih dana u Landouru, tisuću i osam stotina metara nad morem, loše sam se osjećao. Moje se grlo upalilo, tijelo me boljelo i temperatura me lomila.

Dok sam pokušavao raščistiti radni stol od zaostale pošte, molio sam se da moja obitelj ne primijeti u kakvom se stanju nalazim, jer sam se bojao da me neće pustiti da to večer otputujem za New Delhi i kasnije za Ameriku. Obitelj me otpratila niz brdo do autobusne stanice i nije zapazila moju bolest.

Dok je autobus odlazio pozdravljao sam ih, ali čim je autobus zašao iza ugla naslonio sam glavu na prednje sjedalo, preslab da je više dignem. Budući da sam imao visoku temperaturu jedva sam izdržao putovanje do Dehra Duna putem dugim tridesetak kilometara s puno zavoja. U

U Dehri sam preseo na vlak za Delhi. Iz nekog razloga osigurači električne instalacije su izbili, tako da je cijeli vlak bio u mraku. Moja temperatura je rasla i ja sam se borio s prehladom i glavoboljom. Pomislio sam: “Kad bih samo mogao susresti barem jednog kršćanina da se pomoli za mene.”

Odjednom, dok je vlak brzao kroz noć, osjetio sam kao da ljudska ruka, s hladnim oblogom dotiče moje užareno čelo. U trenutku su moja prehlada, glavobolja i grlobolja nestali kao rukom odneseni, i ja sam se osjetio u trenutku zdrav. Odmah sam pomislio: “Netko se molio za mene?”

Na putu za Los Angeles zaustavio sam se u Hong Kongu i Tokiju. Tu smo imali molitvene sastanke s našim kineskim i japanskim suradnicima. Svaki put prije no što sam propovijedao, ispričao sam svoje nedavno iskustvo. “Danas sam ovdje zato što je netko molio za mene. Ne znam tko je to bio, ali osjetio sam nečiju ruku.”

U pošti koju smo jednoga dana dobili, nalazilo se i jedno pismo za mene. Otvorio sam ga i pročitao da je ta osoba u 21,15 sati onoga dana kad sam ja napuštao Landour, molila za mene. Da, to je bilo vrijeme i taj dan.

Bilo da sam na svom čelu tada osjetio ruku tog molitelja, bilo da je to bio anđeo koji je bio poslan da odgovori na upućenu molitvu, ja sam doživio iscjeljenje. Molitva je prevalila tisuće kilometara i spustila svoj iscjeljujući dodir na jureći vlak u vrućoj ljetnoj noći.

Zašto takve molitvene dodire ne doživljavamo češće? Možda i zato što je premali broj ljudi razvio sluh za tiho i osjetljivo govorenje Duha. Prečesto možda nismo dovoljno blizu Gospodina da bi smo bili u stanju prihvatiti njegovo vodstvo.

Duhovna stvarnost ipak ostaje: Molitva ima veoma dugačku ruku. Ona može dotaknuti nebo, a može dotaknuti i svako mjesto u bilo koje vrijeme ovdje na Zemlji. Na svaki način molitva te čini posrednikom Božjih blagoslova.

Autor: Wesley L. Duewel