Zagrobni život je oduvijek brinuo čovječanstvo, zbog čega je i razvilo mnoge teorije. Nešto u nama buni se protiv zamisli da postojanje završava sa grobom.

Pogrebi i pogrebne službe oduvijek su govorile o zagrobnom životu, završavajući eufemizmima kako bi opisale što se događa nakon što se život završi. Za preminule se kaže da su ”nastavili dalje” ili da su otišli dalje” ili se koristi neki treći izraz.

Uvijek se aludira na to da su oni otišli negdje u pozitivnom smislu, no to se često ne objašnjava na način da se to razumije. Svatko od nas voli misliti da, nakon što umremo, odlazimo na neko dobro i pozitivno mjesto, no mnogi od nas nisu sigurni što to jest. 

Zagrobni život je misterij

Zagrobni život je krajnji misterij, ”neotkrivena zemlja iz koje se ne vraća niti jedan putnik”, kako to Shakespeare kaže. No jedan se putnik vratio s te neotkrivene zemlje, Jedan koji je otišao na drugu stranu i vratio se kako bi nam rekao što da očekujemo. On sam posjeduje znanje i vlast da svima kaže istinu o zagrobnom životu.

Ne samo to, već Krist sam drži ključ za otključavanje vrata zagrobnog života kome svi težimo; raja. Ta osoba je Isus Krist, koji je umro, bio pokopan i vratio se u život i kojeg su vidjele stotine pouzdanih svjedoka. (1. Korinćanima 15, 3-8) 

Postoji li zaista zagrobni život?

Isus je jedini autoritet i svjedok, koji može odgovoriti na pitanje: „Postoji li zaista zagrobni život“? Krist, čija se pouzdanost i integritet ne može preispitivati, čak ni od onih koji poriču Njegovo božanstvo, daje tri temeljne izjave o temi života nakon smrti.

Postoji zagrobni život, postoje samo dvije alternative gdje se može provesti zagrobni život i postoji način kako osigurati pozitivni iskustvo nakon smrti. 

Krist je učio da postoji zagrobni život

Krist je kroz brojne biblijske stihove učio da postoji zagrobni život, uključujući i susret sa saducejima, koji su odbacili učenja o uskrsnuću. Krist ih je podsjetio da njihova vlastita Pisma potvrđuju kako Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. (Marko 12, 24-27) Isus im je jasno rekao da su oni koji su umrli prije puno stoljeća, sada u ovome trenutku živi s Bogom, iako se neće ženiti te će postati slični anđelima.

Kasnije, Isus tješi svoje učenike (i nas) nadom da ćemo biti s Njime u raju: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: Idem pripraviti vam mjesto? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put“. (Ivan 14, 1-4) 

Nakon utemeljenja postojanja u zagrobnom životu, Isus također sa autoritetom govori o dvjema sudbinama koje osobu očekuje, nakon što ona umre: o jednoj s Bogom i jednoj bez Boga. U priči o bogatašu i Lazaru, Isus opisuje dva odredišta: „Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara“. (Luka 16, 22-23) 

Jedan aspekt priče na koji ovdje vrijedi ukazati pozornost jest da ne postoji međustanje za one koji umru; oni izravno odlaze u svoju vječnu sudbinu. Kao što pisac Poslanice Hebrejima piše: „I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud“. (Hebrejima 9, 27) 

Postoje dva konačna odredišta nakon smrti

Isus je sve rekao ovime: „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni“. (Matej 25, 46) Jasno je da postoje dva odredišta nakon smrti. Jedno je u Očevoj kući s Kristom, drugo je mjesto muke, mjesto ”vječne tame”, gdje je ”plač i škrgut zubi”. (Matej 8, 12; 22, 23; 25, 30) Isusove riječi jasne su i ne dvosmislene. 

Sada kada smo odredili postojanje zagrobnog života i neizbježnost odlaska u jedno ili drugo mjesto, što određuje naše vječno odredište? Isus je jednako jasan po toj temi. Odredište za svakog čovjeka određeno je s obzirom na to je li vjerovao u Boga i što su činili sa poštovanjem prema Kristu.

Isus je o ovoj temi imao puno toga za reći, dok se možda najsažetija izjava toga može pronaći u Ivanu 3, 14-18: „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“.

Vječna sudbina

Za one koji se pokaju od grijeha i svoju vjeru polože u Krista kao u Spasitelja od grijeha i Gospodina njihovih života, zagrobni život sastojat će se od provođenja vječnosti s Bogom. No onim koji su odbacili Krista kao jedini način spasenja (Ivan 14, 6), pakao i vječna tama, daleko od Božje prisutnosti, bit će njihova sudbina.

Ne postoji ništa između, nema prijelaznog stanja, nema područja iskušavanja, nema druge prilike. Dok život na Zemlji završava, započinje život na drugome mjestu i tako je za svako ljudsko biće.

Apostol Pavao radovao se nad ovom činjenicom, rekavši: „A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj“? (1. Korinćanima 15, 54-55) Za one koji će vječnost provesti s Bogom, smrt nema pobjedu. Ona je jednostavno ulaz u vječnosti slave, u prisutnosti Krista, Jedinoga koji je otvorio vrata raja za nas. 

Prijevod: Ivan H.; Izvor: Compellingtruth.org

PROČITAJTE JOŠ: