Zašto Bog može čekati? Što me tuga naučila o ljubavi?

Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ (Ivan 11, 21; 32)

Za mene je ovaj stih iz Ivanovog evanđelja 11. poglavlja jedan od najdirljivijih iz evanđelja. On prikazuje bol u srcu sestara, koje su bile sigurne da će Isus spasiti njihovog brata, žena koje su voljele Isusa i koje su se žrtvovale za njega, obitelji koja je trebala njegovu pomoć i koja ga je pozvala kada je bila u nevolji. No Isus nije odgovorio na hitan poziv svojih prijatelja. Nije poslao odgovor, nego se samo pojavio nakon što je njihov brat preminuo.

Na prvi pogled, ova je priča šokantna. Ne podudara se s našom definicijom ljubavi. Za nas, ljubav spašava i žuri. Ljubav ne čeka. Ljubav čini sve što je moguće kako bi voljenu osobu držala podalje od boli. No, kroz razumijevanje kako je Isus volio ovu obitelj, vidjela sam dubine njegove ljubavi koju je iskazivao prema meni, u mojoj vlastitoj patnji.

Lazarov posljednji dah

Danima prije nego što su riječi koje su napisane iznad bile izgovorene, Marija i Marta poslale su poruku Isusu o tome da je njihov brat Lazar bolestan. (Ivan 11, 3) Vjerojatno su očekivale da će Isus odmah doći kako bi posjetio svoje drage prijatelje ili da će čak možda iscijeliti Lazara svojom riječju. One su znale da je Isus nadolazeći Krist, Božji Sin i da će mu Bog dati sve ono što ga Krist zamoli. (Ivan 11, 22; 27) Svjedočile su Isusovim iscjeljenjima velikog broja ljudi, kada je odgovorio bez zadrške na njihov upit za pomoć. Sigurno će se pojaviti kako bi pomogao svojim prijateljima.

No, Isus nije odgovorio na njihovu hitnu potrebu. Odabrao je ondje gdje je bio ostati još puna dva dana. (Ivan 11, 6) Rekao je svojim učenicima da je Lazarova bolest nastala radi slave Božje i da će on sam biti proslavljen kroz nju te da će ostali povjerovati u Boga zbog toga. (Ivan 11, 4; 14-15) U isto vrijeme, Isus je znao da će njegovo namjerno odgađanje odlaska iritirati njegove prijatelje.

Zamišljam sestre kako čekaju pored prozora, u sobi u kojoj je Lazar ležao na samrti, željno iščekujući Kristov dolazak. Zamišljam kako jedna drugu razuvjeravaju i govore si da će Isus sigurno doći na vrijeme, kako bi iscijelio Lazara. Pitam se što je svaka od njih mislila tik prije Lazarove smrti. Jesu li bile razočarane u Isusa i jesu li čak preispitivale njihov odnos s njime? Jesu li se pitale je li Isusu ikada zaista bilo stalo? Jesu li sumnjale u to je li Krist bio Spasitelj za kakvog su se nadale da jest?

Bez obzira na agoniju kroz koju su sigurno prolazile, sestre su morale nastaviti dalje. Trebale su pokopati Lazara i urediti njihov dom, koji će biti ispunjen ljudima koji će doći kako bi ih utješili. Neki će se možda pitati zašto Isus nije spasio Lazara, što će možda biti isto kao pitanje koje će drugi promatrači postaviti kasnije: „Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?“ (Ivan 11, 37)

VIDI OVO: Lazarovo uskrsnuće: 3 životne lekcije koje nas uči taj događaj

Isus sa sestrama

Isus je došao kada su sestre bile usred svog tugovanja. Sestre su se susrele s njime i odmah su izustile iste, tužne riječi: „Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro.“ (Ivan 11, 21; 32) Premda su izgubile nadu u to da će ikada više vidjeti svoga brata, niti jedna od njih nije pobjegla od Isusa u svome očaju, nisu se držale arogantno podalje, niti su se pretvarale da ih to nije povrijedilo. Umjesto toga, otišle su k Isusu i izravno su mu rekle kako se osjećaju.

Isus je svakoj sestri odgovorio drugačije jer je znao što svaka od njih treba. Marti je bila potrebna istina: trebala je razumjeti i ponovno potvrditi svoju vjeru u Isusa kao Božjeg Sina. Isus joj je rekao da je on uskrsnuće i život i da će svatko onaj tko bude vjerovao u njega živjeti i da neće nikada umrijeti. (Ivan 11, 25-26) Kasnije ju je uvjerio da, ako bude vjerovala, vidjet će slavu Božju. (Ivan 11, 40) Mariji su s druge strane bili potrebni utjeha i suze, jer je plakala pored Isusovih nogu odmah nakon što je on došao kod njih. (Ivan 11, 32) Isus je plakao s njom. (Ivan 11, 35)

Nakon toga naravno, Isus im je rekao neka odmaknu grobni kamen, nakon čega je zapovjedio Lazaru neka izađe. Lazar je izašao iz groba. (Ivan 11, 38-40)

Ovo čudo sadrži slojeve svrhe i značenja. Zbog toga što je Isus uskrsnuo Lazara od mrtvih ljudi su povjerovali u njega (Ivan 11, 45). Time je Isus utvrdio svoju moć nad smrću. Iz ovoga vidimo prirodu ljubavi, dok shvaćamo da je Isusovo odgađanje bio zapravo njegov iskaz ljubavi. (Ivan 11, 5-6)

Slijedeći Mariju i Martu

Sjećam se da sam čitala Bibliju jedne noći, kada se moj svijet lomio na komadiće. Plakala sam u mraku, pitajući se kako da nastavim. Dogodilo se nezamislivo i nisam mogla razumjeti kako to da Bog nije učinio ništa kako bi to spriječio. Bila sam vjerna. Voljela sam Isusa i znala sam da on voli mene. Zašto me onda nije spasio od mojih noćnih mora?

Ustala sam, navukla ogrtač i otvorila sam Bibliju na 11. poglavlju Ivanovog evanđelja. Dok sam ponovno čitala ovu poznatu priču, poistovjetila sam se s riječima koje su Marija i Marta izustile Isusu. Da se Isus pojavio na vrijeme meni, ovo se nikada ne bi dogodilo. Budući da nije odgovorio na moje preklinjanje, na moje molitve da to popravi, izgledao je kao da me je napustio onda kada sam ga najviše trebala. No vidjela sam da su čak i u svome očaju sestre otišle izravno k Isusu, a njihove su riječi izgovarale neizgovorene riječi: „Zašto nisi došao?“ Shvatila sam da se trebam izravno obratiti Kristu. Rekla sam mu moje frustracije i bol, to koliko sam snažno bila razočarana zato što nije došao. Zamolila sam ga za pomoć, za to da se susretne sa mnom kao što se susreo sa sestrama, kako bih i ja mogla isto tako vidjeti Božju slavu.

VIDI OVO: Je li Marta pogriješila kada se naljutila na Mariju?

Slava u mojoj tuzi

Obratila sam se Kristu osjećajući se očajno, ispunjena sirovim osjećajima, prestrašena slobodnog pada kojeg sam iskusila. Ništa mi nije djelovalo stabilno ni poznato. No, u tom trenutku Bog se približio meni. Osjetila sam tu jasnu njegovu prisutnost i ljubav, pomiješanu s apsolutnim uvjerenjem da je sve pod njegovom kontrolom. Postojala je svrha za moju bol, čak i onda kada je ja nisam mogla razumjeti, čak i onda kada je sve što sam mogla vidjeti bio gubitak.

Shvatila sam da mi Bog pokazuje djelić svoje slave. Sjedila sam u tišini noći, sagnuta nad Biblijom, dok su suze tekle niz moje lice. Djelić Božje slave bio je bolji od života bez boli. Daleko bolje od iscjeljenja. Daleko bolje od bilo kojeg meni poznatog zadovoljstva. To je bio pred okus raja, gdje zadovoljstvo u Bogu nadvladava sve ostalo.

Nakon toga sam razumjela. Kao što je psalmist ispitivao Božju vjernost sve dok nije ušao u hram (Psalam 73, 16-17) tako sam i ja sada na svoju situaciju gledala drugačije. Poput psalmista, mogla sam proklamirati, usprkos svom razočaranju:

Ali ipak ostadoh stalno kod tebe; ti si me bio prihvatio za desnu ruku. Po savjetu svojemu vodio si me i poslije ćeš me odvesti u slavu. A koga imam ja u nebu, osim tebe? Ništa me više ne veseli na zemlji! Neka mi nestane tijela i srca, ostaje ipak Bog još branik srca mojega, baština moja dovijeka!“ (Psalam 73, 23-26)

To što sam bila s Bogom, to što me je vodio, znajući da će me jednoga dana primiti u svoju slavu, bilo je sve što mi je bilo potrebno. Konačno sam shvatila zašto je dopuštanje da Lazar umre bio najbolji pokazatelj ljubavi, kojeg je Isus mogao pokazati toj obitelji. Znao je da je najbolji dar koji se može zamisliti, jest ako im pomogne da vide Božju slavu iz prve ruke. To bi zacementiralo njihovu vjeru u njega, njihovo pouzdanje u to da on jest Božji Sin i njihovo pouzdanje u to da Isus ima moć nad smrću.

Božje najveće djelo ljubavi

Najveće Božje djelo ljubavi koje nam Bog može učiniti jest ako nam pokaže svoju slavu. Svako tjelesno iscjeljenje samo je privremeno, jer svatko od nas će s vremenom umrijeti, osim ako se prije toga Krist ne vrati. No sve ono što će nam pomoći da iskusimo i vidimo Božju slavu trajat će kroz vječnost. To će nas promijeniti. To će nam pomoći da više cijenimo Krista i dat će nam trajnu radost. Vjerovanje u Krista, gledanje Božje slave, jest dar. To ne vidi svatko. Oni koji su to iskusili, promatraju na svoj život i na patnje drugim očima, u svjetlu spoznaje Božje slave, sa Kristom. (2. Korinćanima 4, 6)

Iz ove priče, vidimo da nas Božja ljubav ne štiti od patnji. Bol Marije, Marte, Lazara, ljudi koje je Isus jako volio, bila je stvarna i intenzivna. Oni su morali čekati u tami, pitajući se hoće li se Isus ikada pojaviti. Krist je brinuo za njihovu bol, plakao je s njima dok je gledao njihovu tugu, iako je bio siguran da će se njihova tuga preobraziti u radost. Naša tuga će se isto tako preobraziti u radost; na Zemlji, kako budemo gledali i kako budemo bili zadovoljeni u Bogu i na nebesima, kada Boga budemo gledali licem u lice.

Najveći iskaz ljubavi kojeg nam Bog može pokazati jest povećavanje naše vjere u njega, ako nam pokaže svoju slavu, kako bi nam pomogao da pronađemo naše zadovoljstvo u njemu. Zaista, ako budemo vjerovali, vidjet ćemo slavu Božju.

Autorica: Vaneetha Rendall Risner; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.

NAJNOVIJE!