Naslovnica Život Zašto ljudi odabiru sami sebi nanositi bol?

Zašto ljudi odabiru sami sebi nanositi bol?

Tijekom svog života u mnoštvo sam se situacija susreo s ovim pitanjem, koje je često puta bilo postavljeno potiho: „Zašto ljudi odabiru sami sebi nanositi bol?“ 

Iako je pitanje postavljeno u iskrenoj znatiželji, u njemu se nesumnjivo krije neugodnost i zbunjenost. Teme kao što su samoozljeđivanje i samoubojstvo u današnjoj su kulturi tabu; toliko tabu da oni koji imaju problema u ovim područjima često budu neprimijećeni, jer se nemaju kome obratiti. Ti ljudi osjećaju preveliki sram i strah da bi o ovome govorili. 

Bio sam i sam ta osoba; obje osobe točnije. Ljudi su sa mnom dijelili neugodne želje u vezi toga da sami sebi žele nanijeti bol. I sam sam imao iskustva sa suicidalnim pomislima. 

U Kristu, postoji utjeha i izbavljenje od ovakvih oblika poraza: 

A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav.“ (1. Korinćanima 13, 13) 

Iako sam sebi nikada nisam nanosio bol, itekako dobro razumijem ljude koji to čine. U trenucima kada u ljudski um uđu takve misli, svaki aspekt stiha koji je napisan iznad, je ignoriran. Osoba je izgubila vjeru, izgubila nadu i odustala je od ljubavi. 

Ako želite saznati cijeli odgovor u vezi toga zašto ljudi odabiru sami sebi nanositi bol, nastavite čitati. 

Nedostatak vjere

Ali, nek moli s vjerom, bez i osjećanja i najmanje sumnje; jer, onaj koji sumnja sliči uzburkanom valovlju morskom koje vjetar podiže.“ (Jakovljeva 1, 6) 

Zamislite da ste zaglavili na otoku, vrlo malenom otoku. Na njemu nema drugih ljudi. Zaglavili ste ondje, bez mogućnosti izlaza. Nema životinja, nema biljaka. Samo vi, pijesak, vaše misli i vaša nelagoda. 

Sada, povrh svega ovoga, zamislite da osjećate kako vas je Bog napustio. 

Primijetite da sam napisao ”osjećate.” 

Često puta u tim trenucima u kojima sumnjamo u Boga, počinjemo vjerovati u to da je Bog jednostavno odustao od nas. Da je zaboravio na naše patnje ili da jednostavno promatra kako patimo i da Ga nije briga. Biblija ne oblikuje takvu sliku o Bogu; to činimo mi. 

Sumnja u nama stvara takvu sliku. 

Kako sumnja raste, naša vjera biva sve više uzdrmana. Valovi nas bacaju uokolo. Nažalost, postoje neki koji odabiru dopustiti valovima da ih nadvladaju. Ako Bog nije ondje za njih, nema razloga zbog kojeg bi bilo tko bio. Bog bi trebao biti sveprisutan, za razliku od ljudi. Ako nas je Bog napustio, što nam preostaje nego da odustanemo od života? 

No istina je da nas Bog nikada nije i da nas neće napustiti. (Hebrejima 13, 5) Neće. 

Nikada te neću ostaviti, nikada te neću zaboraviti.“ 

Kada poznajemo Boga i Njegov karakter, ne samo da postavljamo temelje naše vjere, već na tim temeljima nastavljamo i graditi, bez obzira na valove koji nas pokušavaju bacati uokolo. 

Nedostatak nade

U svemu trpimo nevolje, ali nismo potišteni; zbunjeni smo, ali ne očajavamo.“ (2. Korinćanima 4, 8) 

Nesretnomu treba sućut prijatelja, iako je odbacio strah Svemoćnoga!“ (Job 6, 14) 

Shvatio sam do čega dovodi nedostatak nade kod osobe; do očaja. 

Nada, s druge strane, je pozitivna vjera u budućnost. 

„Nadam se da mogu ovo…“ 

„Nadam se da će se ovo dogoditi…“ 

„Nadam se da će Bog…“

Kada očajavamo u vezi naše budućnosti, više se ne želimo kretati prema naprijed u vremenu. No, vrijeme se kreće samo prema naprijed. Zbog toga, ljudi u boli trebaju donijeti odluku: „Želim li ići prema naprijed, u život koji je prepun patnje ili ću ostati na mjestu?“ 

No, to su pogrešna pitanja. Iako ćemo zasigurno okusiti puno patnje, također nas očekuje i izobilje blagoslova. Slično kao i kod vjere, naša nada postaje snažnija kada bolje razumijemo i poznajemo Boga i Njegovu Riječ. 

Savršeni primjer ovoga je Job. Job je bio pravedan i imućan čovjek, koji je prošao kroz razdoblje u kojem je izgubio sve. Zašto? Bog je dopustio Sotoni da ga iskuša. 

Job to nije znao u trenutku patnje; jedino što je znao jest da njegov život odjednom kreće spiralno prema dolje. No, nije izgubio nadu. Vjerovao je da će Bog biti s njim u njegovoj patnji i da će, kroz vrijeme, sve okrenuti za njegovo dobro. Bog je na kraju Joba blagoslovio tako što mu je dao dvostruko više od onoga što je posjedovao na početku. 

Kada održavamo nadu u našim životima, dopuštamo Bogu da isto čini i nama. Bez obzira na to radi li se o obnovi, iscjeljenju ili o tome da će nas Bog jednostavno učiniti boljim ljudima, Bog je vrijedan naše nade. 

Nedostatak ljubavi

Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (Matej 22, 39) 

Vjerujem da volimo druge s obzirom na to koliko volimo sami sebe. Ljudi koji se ne osjećaju voljeno neće baš pokazivati svoju ljubav prema drugima. Oni možda uopće neće moći voljeti druge. 

Ipak, ljubav prema bližnjima druga je najveća zapovijed; prva je ljubav prema Bogu. Kako se nađemo u situacijama i mjestima gdje imamo problema s ljubavlju i s osjećajem nevoljenosti? Neki ljudi su odrasli s roditeljima koji im nisu pokazivali ljubav ili ih nisu voljeli, neki su prošli kroz zlostavljanje, bez odnosa s Bogom. Popis je beskonačan. 

Ako ne razvijemo ljubav prema nama samima i prema bližnjima, kada nas patnje ovoga života pogode, pogodit će nas snažno. Bog nije dopustio Adamu da bude sam i ne želi niti da mi budemo sami. Stvoreni smo kako bismo voljeli i kako bismo bili voljeni. To nas podsjeća da nismo sami. U tim trenucima, kada ljudi povrjeđuju sami sebe, oni vjeruju da su sasvim sami. 

Ljubav nas čupa van iz ovog stanja i povezuje nas s Bogom i drugima. Ako Biblija tvrdi da nismo stvoreni kako bismo bili sami, onda možemo s pouzdanjem znati da Bog želi da budemo na ovaj ili onaj način spojeni s drugim ljudima. 

Kako bismo trebali reagirati? 

Kako bismo bili podrška i od pomoći za one koji se bore u ovom osjetljivom području, ako vam se netko koga poznajete otvori o svom problemu, najbolje što možemo učiniti jest slušati i truditi se razumjeti. Razumjeti izvor boli. Pokušati se staviti u ”njihove cipele”. Dopustiti sami sebi rast u suosjećanju za bol kroz koju te osobe prolaze. 

Mogu posvjedočiti činjenici da, kada bih sam bio u lošem stanju, najgore što bi mi netko mogao tada reći bilo bi: „Sam si kriv za ovo. Tako se osjećaš jer se tako želiš osjećati. Ti si u kontroli svojih osjećaja.“ 

Mnogi ljudi koji sami sebi nanose bol reći će vam da žele promijeniti njihove okolnosti. U stvari, to očajnički žele. 

Neki ljudi odabiru činiti pogrešne stvari. No, imamo i ljude kojima su drugi učinili loše stvari. U stvarnosti, u nekoj točki života, svatko od nas uđe u jedno od dviju ovih kategorija. No ne odabire svatko sam sebi nanositi bol. 

Iako se neki ljudi nikada neće suočiti sa samoubilačkim mislima, neki ljudi hoće. Neki će moći biti spašeni od te ”prekomjerne doze,” dok drugi neće. 

Svi smo mi ljudi. Svi smo grješnici. Kada smo usidreni u vjeri, nadi i ljubavi, puno je vjerojatnije da ćemo donositi onakve odluke kakve Bog želi da donosimo, umjesto donošenja odluka prema kojima nas usmjerava naš strah. 

U stvari, svatko od nas ima izbor. 

Autor: Aaron Brown; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Ibelieve.com

PROČITAJTE JOŠ:

NAJNOVIJI ČLANCI