Zašto se moramo nanovo roditi?

„Svi su zastranili, zajedno se pokvarili; nikoga da čini dobro, baš nijednoga nema. Ne znaju li svi koji bezakonje čine, koji jedu puk moj kao što jedu kruh i ne zazivlju Gospoda?“ (Psalam 14,1-3).

Kako bi čovjek uopće imao želju prići Spasitelju, prvo mora uvidjeti da mu je Spasitelj potreban. Svi smo mi kao ljudska bića ponosni i to nas sprječava da jasno i realno vidimo naše grijehe, tj. našu grešnu narav – narav koja osim grijeha ništa drugo ne poznaje. Jedna svjetovna pjesma kaže: „Sve što sam ikad htio, sve što sam ikad radio i sva mjesta na koja sam htio ići, sve je grijeh.“ Autor ove pjesme vjerojatno nije ni svjestan koliko govori istinu. Ne samo da tu i tamo učinimo poneki grijeh, već zapravo osim grijeha ništa drugo niti ne činimo. Netko će vjerojatno reći da je ovo pretjerivanje, i da on za sebe zna da je u suštini dobar čovjek, unatoč ponekom grijehu. No, kao što smo na početku vidjeli, Biblija se s ovim ne slaže.

Kod većine nas vrijedi da ako uopće priznajemo da imamo grijehe, onda su to obično oni jasni grijesi, očigledni svima oko nas. No, Bog ne gleda samo na naša djela, već prvenstveno na naše srce (1. Samuelova 16,7), stoga ćemo i sami ako smo objektivni, uvidjeti da smo sebični i licemjerni. Na primjer, koliko smo puta pred prijateljima nosili lažan osmijeh, a potom ih iza leđa ogovarali i prebrojavali im mane? Ili ako na primjer saznamo da nam netko priča nešto loše iza leđa ili nam čini nešto nažao, brzi smo na tome da ga osudimo, pa čak i zamrzimo. No, ironija je u tome što i mi drugima činimo iste stvari. Naravno, kada mi činimo te stvari uvijek postoje „opravdani“ razlozi, pa stoga sebe ne osuđujemo. Međutim, upravo to bismo trebali činiti, jer ako smo nekog u srcu zamrzili, Biblija kaže da je to jednako kao da smo ga i ubili (1. Ivanova 3,15; Matej 5,21-22). Ako je ovo slučaj, koja je onda razlika između nas i nekoga tko je ubojstvo fizički izvršio? Samo to što je taj netko imao hrabrosti da ubojstvo sprovede u djelo. U Božjim smo očima isti kao i on. Naravno, iz ljudske perspektive može se reći da su neki „bolji“, a neki „lošiji“, no iz Božje perspektive svaki je od nas pokvaren do srži (Jeremija 17,9). Razlog ovome je da smo svi Adamovi potomci. Kako je njegov pad uveo grijeh u njegovo potomstvo, grijeh je jedino što znamo, ljubimo i činimo, te smo po svojoj prirodi pod prokletstvom grijeha.

Iz ovog je razloga Isus rekao da se moramo nanovo roditi (Ivan 3,3). Vjerom u Isusa postajemo nanovo rođeni i nismo više pod prokletstvom grijeha. Naravno da nam se i tada može dogoditi da povremeno padnemo, tj. sagriješimo, ali nam grijeh više nije životni stil, i smeta nas budući da nam je Bog kada smo povjerovali u Evanđelje Isusa Krista promijenio srce, te na prvom mjestu više ne ljubimo naše grešne navike, već istinu. Pošto je korijen u našem srcu promijenjen, prirodno će početi davati nove plodove.

Ako pak nismo nanovo rođeni, onda čak i kada činimo dobra djela i poštujemo Božji zakon, nismo slobodni niti smo djeca Božja, već smo samo robovi religiji. Jedan brat u Kristu ovu je situaciju dobro ilustrirao kad je rekao da je osoba koja robuje religiji vuk u kavezu – iako ga kavez (zakon) sprječava da čini loše stvari, po prirodi taj čovjek je i dalje vuk. On na silu čini dobro koje ne voli, te je rob, a ne sin. Vjerojatno se pitate: „Kako vuk može promijeniti svoju ćud?“, kad svi znamo da je to nemoguće. Na ovo pitanje Biblija odgovara: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće“ (Matej 19,26).

Ovo je jedino moguće ako vjerom primimo Evanđelje. Svi smo sagriješili i lišeni smo Božje slave (Rimljanima 3,23). No, Bog je tako ljubio svijet da je svog jedinorođenog Sina dao da plati sve naše grijehe na križu, kako bi svatko tko u Njega povjeruje imao vječni život (Ivan 3,16). Neki će vjerojatno reći: „Znam sve to, kršćanin sam“. Ali budite oprezni, mnogi to znaju i samo intelektualno priznaju, međutim nisu ovo zbilja prihvatili u srce. Pokušat ću ovo slikovito dočarati. Zamislite da imate dug od 50 tisuća kuna koji ne možete otplatiti, i da vam netko kaže kako vam je na račun danas uplatio baš 50 tisuća kuna. Bili biste presretni i osjećali biste se predivno i zadovoljno, te bi to i ostali na vama primijetili. No, kada mnogi čuju najradosniju vijest u univerzumu, a to je da iako su pred Bogom krivi i pravedno zaslužuju pakao, ali da se Bog iz čiste ljubavi smilovao i poslao svog Sina da njihov dug plati i oslobodi ih kazne (pakla), i povrh toga im još daje vječni život u raju, oni gledaju blijedo, ne raduju se, ne plaču, niti pokazuju ikakve emocije. Ovo je zato što u ovo suštinski ne vjeruju. Kada bi u to povjerovali, Isus im ne bi bio samo hobi i dodatak, već sve u životu!

Biblija govori o spasenju samo vjerom (Efežanima 2,8-9), a naša su djela samo dokaz vjere ili nevjere koju imamo. Uzmite ovo u obzir te pogledajte iskreno sebe i one oko vas kada odete u religioznu zgradu u koju nedjeljom idete. Pogledajte iskreno i uvjerit ćete se da između vas „kršćana“ i onih koji su u svijetu nema suštinske razlike, što je posljedica toga da niste zaista kršćani jer ste nikad niste nanovo rodili. Samo ste religiozni, ali niste spašeni. U Rimljanima 8,9 piše: „A ako tko nema Duha Kristova, taj nije njegov.“ Nanovo rođeni čovjek ne može više hodati (živjeti) kao prije. Postao je novo stvorenje u Kristu.

Isus je živ i osoban, i kada ga zbilja upoznate, bit će stvarniji nego bilo što oko vas. Zato nemojte slušati one koji vam govore da je sve u redu, već tražite istinu dok još imate vremena. Preispitajte jeste li u vjeri kakvom ju Biblija otkriva, a ne po ljudskim predajama.

Ne želim vam davati lažnu nadu, jer bi to bilo najveće zlo koje mogu učiniti. Ako još uvijek niste uvidjeli da ste grešnik i niste se zaljubili u Isusa radi onoga što je učinio za vas, i plodovi vašeg života ovo ne odražavaju, još uvijek niste povjerovali i niste spašeni. Tražite Boga svim srcem, tražite da vam otvori oči da uvidite svoje grijehe, pa se iskreno pokajte i ponizite pred Bogom kako biste u srce vjerom primili Isusa. Jedino nas on spašava, a ne naša djela.

Autor: Mišo Kujundžić