Odgovori koji se mogu čuti tipa “umro je za grijehe svijeta” ili “umro je da bi pokazao koliko nas voli” dobro zvuče, ali prečesto se staje samo na tome bez pokušaja temeljitijeg razumijevanja.
Ne želim reći da osobno imam konačno razumijevanje što se zaista dogodilo na tom križu, no ovdje prije svega želim izložiti što Biblija, koja je i primarni izvor ove teme, govori o tome. Stoga mislim da može biti korisno i ispovjedajućim vjernicima da svoja uvjerenja preispitaju s biblijskim svjedočanstvom, ali i onima koji se izjašnjavaju da ne vjeruju, da barem imaju pravu informaciju i samim time da bi mogli donijeti kompetentniji sud po toj temi.
Zamislite ovu situaciju:
Šime, dragi obiteljski čovjek, vraća se doma umoran s posla. Jedva čeka da u toplom obiteljskom krugu dobije okrijepu od napora i stresa na poslu. Već planira kako će sa svojim sinom zahaklati košarîcu.
No, kada dolazi doma opaža širom otvorena vrata i razbijen prozor. Utrčava u kuću, a tamo ga dočekuje šokantan prizor.
Njegov sin leži u lokvi krvi, a zamaskirani razbojnik bori se s njegovom ženom.
Trenutnom nadnaravnom snagom skoči na razbojnika i savladava ga… Dolazi policija i odvodi razbojnika u pritvor…
Nakon izvjesna vremena razbojniku se sudi. On priznaje krivnju i sudac proglašava presudu:
“Istina je sve što vam se stavlja na teret: umorstvo i razbojstvo iz koristoljublja i prema zakonu zaslužujete najstrožu presudu – smrtu kaznu.
Ali, budući da vam je žao zbog vašeg postupka, a i ja sam milosrdan sudac pun ljubavi, oslobađam vas svake krivnje. Slobodni ste.”
Je li ovo bilo pravedno suđenje? Što Šime misli o tome?
Šime daje izjavu novinarima: “Ovo je nečuveno! Podnijet ćemo žalbu i tužbu na Vrhovni sud jer za sudnicom sjedi sudac gori od zlikovca koji mi je ubio sina!.”
A što je s pravdom?
Svima je jasno koliko je u ovoj izmišljenoj priči ova presuda nepravedna i koliko taj sudac nije ni pravedan, ni milosrdan ni pun ljubavi (kako sam za sebe kaže).
No, stvar je u tome da mnogi ljudi misle da je Bog upravo takav sudac!
Barem u slučaju kada bude sudio njima ili npr. njima dragoj osobi (koju su nedavno izgubili).
Netko će sada možda upitati: “Ali, ne piše li u Bibliji da je Bog ljubav?”
Istina, ali Bog je i svet i pravedan i Njegova ljubav ne može biti nepravedna, kao u slučaju onog suca. U Bibliji također piše da se Bog gnuša onoga koji opravdava krivog i onoga tko osuđuje pravednog.
Bog koji ne može biti nepravedan, odnosno Bog koji je uvijek usklađen sa svojim karakterom, mora osuditi onoga tko se ogriješio o Njegov zakon – bilo “malo i rijetko” (kao “ja i ti”) ili “puno i često” (kao “tvoj susjed” ili Hitler).
U Edenu, Adamu i Evi bio je dovoljan jedan grijeh (i to naizgled ne tako velik) da budu izbačeni iz Raja i udaljeni od Božje prisutnosti:
U Bibliji piše da je plaća za grijeh smrt i to je duhovni zakon koji je u skladu s Božjim pravednim karakterom. I to ne samo fizička smrt (naime, Adam i Eva taj dan nisu umrli), već duhovna smrt – vječno odvojenje od Boga i njegove ljubavi i milosti.
Svi mi smo kroz život nagomilali mnoge male i velike grijehe. No, ako ćemo se uspoređivati sa svojim susjedima, možda se nećemo osjetiti u neprilici. Ali pravedni Bog te naše propuste ne može previdjeti, niti ih pomesti pod tepih. Kako je Abraham rekao Bogu: “Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?” (Postanak 18,25)
Izaija koji je vjerojatno bio najbolji i najsvetiji čovjek svoga doba, kada je u viziji stao pred Božje prestolje izrekao je u očaju ove riječi: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!” (Izaija 6,5)
On koji je živio najmoralnijim životom u svome narodu i koji je po Božjem poslanju korio one koji su činili nepravdu, suočen s Božjom svetošću, prvu stvar koju uočava je da je on sam taj koji je pred Bogom grešan i onaj nad kime visi pravedni Božji sud.
Ako je tako slučaj s Izaijom, imamo li onda ti i ja ikakve šanse pred takvim Bogom?
Ostavljaju li Božja svetost i pravednost prostora Njegovoj ljubavi?
U ovoj naizgled bezizlaznoj situaciji, Bog je u svojoj Ljubavi providio rješenje. I to rješenje koje će uzveličati upravo te dvije njegove karakteristike do neslućenih razmjera.
Isus, Sin Božji, Bog sam, došao je iz čistoće i svetosti Neba na ovaj prljavi, posrnuli planet, među ljude koji ga ne traže, koji su bunovni prema njemu, i koji peru svoju savjest “dobrim djelima”.
On, čist i sveti Kralj, rodio se u najvećoj bijedi u špilji sa stokom, u siromašnoj provincijskoj obitelji i s društvenom stigmom da se ne zna tko mu je otac.
Trideset godina bio je pokoran svojim nesavršenim zemaljskim roditeljima jer je želio vršiti Očevu volju. Tada je stupio u javnu službu, čineći dobro i učeći ljude dobru. Blisko se družio s onima najprezrenijima u društvu: carinicima, bludnicima, gubavcima… I iako je sam bio bezgrešan i savršen, nikome od njih grešnika nije bilo neugodno u njegovom društvu.
Nikada nije tražio, niti je mario za slavu od ljudi. Kada su ga htjeli zakraljiti, on je otišao od njih. (Ivan 6,15)
Kad bi nekoga izliječio ili učinio neko čudo, bilo mu je važno da nitko ne zna za to jer nije želio da ga znaju po tome. Njegova su čuda bila djela suosjećanja prema onima koji su u potrebi, a ne želja da zadivi mase.
Na kraju, bliski prijatelj ga izdaje, ostali ga napuštaju i niječu da su imali veze s njim.
Biva lažno optužen, nepravedno osuđen, ismijavan, premlaćen… i umire najokrutnijom i najsramotnijom smrću u ono doba – viseći gol na rimskom križu.
No, kakve to veze ima s Božjom pravednošću i Njegovom ljubavi?
Taj Isus, jedini čovjek koji je hodao ovom planetom bez grijeha, umire najokrutnijom smrću. Je li to bio splet nesretnih okolnosti koje su poremetile Božji plan?
Dan-dva prije nego će biti ubijen Isus je znao što ga čeka i izrekao je ove riječi: “Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” (Ivan 12,27)
Isus je upravo radi te smrti na križu i došao na ovaj svijet.
U noći prije nego što će ga uhititi bio je u molitivi u Getzemanskom vrtu podno Maslinske gore. Drhtao je kao list, od očajničke molitve Ocu, a znoj na čelu mu se pretvorio u krv. Molio je: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Luka 22,42)
No, volja Očeva bila je da pođe tim putem i on je to prihvatio bez prigovora i bez želje za osvetom prema ljudima koji će ga razapeti.
No, nešto je ovdje jako čudno. Kako to da Isus, Sin Božji, dršće kao slabić gledajući na fizičku smrt na križu?
Zar nisu tisuće i tisuće kršćana u narednim stoljećima išli na rimske križeve i u arene pred lavove s pjesmom na usnama, a ipak ovdje začetnik njihova spasenja pred križem dršće kao zadnji slabić.
Što je zaista bilo u tom kaležu koji je Otac pružio Sinu da ga ispije do dna?
Evo samo dva primjera gdje se spominje Božji kalež i što je u njemu:
“Jer je u Jahvinoj ruci pehar pun vina pjenušava, začinjena mirisnim travama; iz njega on napaja, do taloga će ga iskapiti i ispiti svi zlotvori svijeta.” (Psalam 75,9)
“…pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove!” (Otkrivenje 14,10)
Kada je Petar ustao da ga mačem brani od vojnika koji su ga sa Judom došli uhititi, Isus mu kaže:
“Stavi mač u korice! Zar možda da ne pijem kalež koji mi pruži Otac?” (Ivan 18,11)
Kalež pravednog Božjeg gnjeva na grijeh i one koji ga počinjaju, bio je pružen Isusu.
On, jedini koji je bio bez grijeha, uvijek čist i svet, morao je uzeti grijehe moje i tvoje na sebe i s njima doći, ne pred Poncija Pilata ili Židovski sanhedrim, već pred svetog, pravednog i svemogućeg Boga koji mora taj grijeh osuditi po pravdi – smrću!
Isus se u Getsemanskom vrtu nije bojao ni Jude, ni Rimljana, ni bičevanja, ni čavala, ni drvenog križa… On je drhtao pri pomisli na pravedni i gnjevni Božji suda nad grijehom koji će uzeti na sebe.
I taj sud je započeo kada se u podne tama nadvila na zemlju i kada je Isus na križu uzviknuo: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?”
Ovo je jedino mjesto u Novom zavjetu gdje se Isus obraća Bogu s “Bože”, do tada uvijek ga je oslavljao s “Oče”. Taj grijeh koji je uzeo na sebe, slomio je savršeno zajedništvo koje je od vječnosti imao s Ocem. I taj Bog ga je sada sudio za grijehe svijeta. Bog ga je tada sudio za ubojstva nevinih, za trgovinu robljem, za pedofiliju, za drogiranje, za dilanje droge, za 9/11, za sve gnusne i odvratne stvari koje smo počinili i za sve bijele laži i sitne utaje poreza… Za sve to Isus je morao položiti račun, i silne bujice pravednog Božjeg gnjeva na sve one grijehe, prešle su preko njega. Tada je Isus zaista proživljavao pakao – odvojenost od Očeva lica i suočen sa Božjim gnjevom na grijeh.
No, tri sata kasnije Isus je uzvikno “Svršeno je!”. Ispio je kalež Božjeg gnjeva do zadnje kapi. Božja pravda je zadovoljena. I na kraju opet se obraća Ocu: “Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj.”
Njegovo mrtvo tijelo bilo je položeno u grob i nakon tri dana Bog ga je uskrsnuo od mrtvih, na taj način potvrđujući da je pravda zaista zadovoljena na križu!
Pitanje za nas je: što ćemo napraviti sa svojim grijesima?
Hoćemo li se pokušavati iskupljivati za njih dobrim djelima ili religioznošću po našoj mjeri, hoćemo li ih zanemarivati, hoćemo li Boga zamišljati kao dobrog starog senilnog djedicu koji će nas potapšati po leđima…
Ili ćemo priznati: ako Bog zaista jest svet i pravedan, onda je pred njim naš grijeh toliko velik da će nas otjerati od njegove prisutnosti. Tada ćemo priznati da sami sebe ne možemo iskupiti, nego ćemo predati Isusu sav teret svoga grijeha da on plati i za nas.
Zar je to tako jednostavno?
Apostoli, kada su govorili ovu Radosnu vijest ljudima, govorili su im da se pokaju, tj. okrenu od svojih grijeha i da vjeruju.
Bog je sve providio, i sada nitko više ne mora pred pravedni Božji sud.
Ne mora – ali nažalost ipak mnogi će doći pred Boga sa svojih grijesima jer se zbog ponosa nisu podložili Njemu i Njegovom rješenju za njaveći problem svakog čovjeka.
Ako zaista želiš Boga (ali pravog Boga, a ne sliku koju si ljudi sami stvaraju o Bogu) i ako se želiš riješiti tereta grijeha koji te čini krivim pred Njim, za tebe je Bog providio rješenje. Iskazao ti je toliku ljubav da je dao svog ljubljenog Sina da plati za tvoj grijeh i makne svu tvoju krivicu i da možeš imati nesmetano zajedništvo s Njim po Isusu. No, jedini je uvjet da se pokaješ i odrekneš svoga grijeha i da vjeruješ u to da je Isus zaista umro za tebe i platio i tvoj dug na onom sramotnom križu.
Na tom križu poljubile su se pravednost i ljubav.
Ako želiš znati što Bog misli o tvom grijehu – pogledaj na križ.
Ako želiš znati koliko te Bog ljubi – pogledaj na križ.
“Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.” (Ivan 3,36)
“Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” (Ivan 5,24)
