Život s kroničnom boli nalikuje nošenju nevidljivog tereta koji te pratio kamo god krenuo. Svakodnevna tjelesna nelagoda iscrpljuje emocionalnu energiju i lako povlači u duhovnu obeshrabrenost, pa se čovjek nađe u iskušenju da sve to nosi sam. Milijuni ljudi svakodnevno
žive s dugotrajnom, ponekad godinama prisutnom boli, a upravo takvo iskustvo često sa sobom donosi i osjećaj izolacije. Dobra je vijest da taj teret ne moraš nositi sam – Bog vidi što prolaziš, njemu je stalo, i on je spreban dan za danom ti pomoći da bol podnosiš s njegovom snagom.
Psalam to izražava riječima: “Milostiv je i milosrdan Jahve, spor na srdžbu i bogat dobrotom. Jahve je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim” (usp. Ps 145,8-9, KS).
1. Moli iskreno
Pred Bogom ne moraš prikrivati teške osjećaje. Ljutnja, tjeskoba ili očaj zbog boli ne znače slabu vjeru ili nezahvalnost – Bog ne traži da se pretvaramo kako je sve u redu kad tijelo trpi, nego da mu iskreno kažemo kako se osjećamo, iako on to već zna. Psalmi su puni takvih iskrenih molitava: “Duša mi je puna nespokoja. A ti, Jahve, dokle ćeš?” (usp. Ps 6,4, KS).
Apostol Pavao molio je triput, usrdno, da mu Bog ukloni bolnu tegobu koju naziva “trnom u tijelu” (usp. 2 Kor 12,7-8), ali Bog mu nije dao traženo iscjeljenje, nego odgovor: “Dovoljna ti je milost moja, jer snaga se moja u slabosti najbolje pokazuje” (usp. 2 Kor 12,9, KS).
Ponekad Bog tjelesno iscijeli, no mnogo češće daje milost da podnesemo i nadvladamo patnju u ovom palom svijetu, kao što je Pavao naučio hvaliti se svojim slabostima “jer kad sam slab, onda sam jak” (usp. 2 Kor 12,9-10, KS).
2. Podsjećaj se Božjih obećanja
Kad bol ne prestaje, misli lako kliznu u strah i brigu – hoće li ovo potrajati zauvijek, hoće li se stanje pogoršati. Takve se misli najbolje nadvladavaju vraćanjem na konkretna biblijska obećanja. Korisno je okružiti se podsjetnicima na te istine, bilo da ih zapišemo na kartice ili postavimo kao podsjetnik na telefonu.
Izaija obećava: “On daje jakost umornomu i onemoćalomu snagu umnožava. Dječaci se more i umaraju, mladići posrću i padaju, al’ onima koji se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, uzdižu se kao orlovi, trče i ne sustaju, hodaju i ne more se” (usp. Iz 40,29-31, KS). Bog ne obećava da nikada nećemo osjetiti umor ili slabost, nego da će njegova nadnaravna snaga preuzeti kad naša ponestane.
3. Prigrli Božju milost i počinak
Kronična bol ponekad primorava čovjeka da uspori, a to lako donosi osjećaj krivnje ili frustracije što ne stiže sve što bi želio. Ipak, počinak kad tijelo trpi nije slabost, nego dio Božjeg dizajna za čovjeka – i sam je Isus tijekom svoje službe povlačio se na mirna mjesta da se odmori i moli. On poziva: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam blag i ponizan srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim” (usp. Mt 11,28-30, KS).
Apostol Petar dodaje: “Svaku zabrinutost svoju povjerite njemu, jer on vodi brigu o vama” (usp. 1 Pt 5,7, KS). Dopusti sebi da usporiš tempo, zadatke podijeliš na male korake i otkloniš nepotrebne obveze kako bi imao vremena za odmor.
4. Povezivanje s drugim vjernicima u zajedništvu
Kad bol oteža sudjelovanje u uobičajenim okupljanjima, lako se javlja fizička izolacija koja prelazi u emocionalnu samoću i duhovnu klonulost – a Bog nikada nije namijenio da s boli nosimo se sami. Pavao poručuje: “Nosite jedni bremena drugih i tako ćete izvršiti zakon Kristov” (usp. Gal 6,2, KS).
Čak i kad fizička prisutnost na okupljanjima nije moguća, poziv, poruka ili molitvena skupina putem interneta mogu pružiti potrebnu utjehu. Otvorenost prema prijateljima, obitelji i crkvenim vođama o svakodnevnoj borbi s boli pruža im priliku da ispune ovu zapovijed, bilo molitvom, bilo konkretnom praktičnom pomoći.
5. Usmjeri se na vječnu perspektivu
Konačno, vrijedi pogled podignuti iznad svakodnevne borbe prema vječnosti koja čeka u nebu. Bol koju danas osjećamo stvarna je i teška, ali nije konačna riječ o našem životu. Pavao, koji je živio s trajnom patnjom i progonstvima, piše: “Zato ne gubimo srčanosti; pa ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ova sadašnja nevolja, tako malena i prolazna, donosi nam obilnu, vječnu slavu, koja neizmjerno sve to nadilazi. Zato ne upiremo pogled u ono što se vidi, nego u ono što se ne vidi, jer ono što se vidi prolazno je, a ono što se ne vidi vječno je” (usp. 2 Kor 4,16-18, KS). Otkrivenje obećava dan kad Bog “obrisat će svaku suzu s očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni tuge, ni jauka, ni boli neće biti više, jer prijašnje je sve nestalo” (usp. Otk 21,4, KS).
Suočavanje s kroničnom boli dugotrajno je putovanje koje može izgledati nepodnošljivo, ali s Božjom pomoći moguće ga je prolaziti dostojno. Bog je uz tebe – ne boj se obratiti mu se u molitvi i tražiti svaku pomoć koja ti je potrebna, dan za danom. Njemu je stalo do onoga kroz što prolaziš, i on će biti s tobom usred tvoje boli.
