Kao što je nešto predivno u tome da ste otac kćeri, isto tako ima nešto predivno u tome da ste otac sina. U mojoj kući djevojke nadmašuju Daniela Ml. (4)i mene četiri naprama dva, pa se nas dvojica nekako držimo zajedno kako bismo se pobrinuli da sve ne bude u ružičastoj boji, da se redovito gleda nogomet i filmovi sa super junacima, a ne samo filmovi sa Barbie.

Doista, posao podizanja sina je plemenit i važan zadatak. Nažalost, to je posao kojeg se mnogi muškarci odriču, što dovodi do krize koja je u punom cvatu u našoj zemlji: krize očinstva. Uzmite si vremena i potražite statističke podatke, i vidjet ćete da su vrlo visok postotak mladih muškaraca koji su u zatvoru, doživjeli malu ili nikakvu uključenost svoga oca. U svojoj pastoralnoj ulozi, vidio sam razorne posljedice očevog izostanka i nedostatka očevog vodstva u životu sina.

Biti otac svome sinu je ozbiljan posao. I zato bih u tom duhu htio predložiti pet stvari koje svaki sin treba čuti od svoga oca:

1) Ti si voljen. Svaki dječak treba čuti i znati da ga njegov otac voli. Bez ovoga, čovjek nosi duboke rane koje utječu na njegove najvažnije odnose. Razgovarao sam s muškarcima svih životnih dobi koji su žudili čuti te čarobne riječi, a koje najviše znače kada dolaze od oca: „Volim te.“ Danas moj sin ima tek četiri godine, pa mi je lako reći da ga volim. Pretpostavljam da će biti sve nezgodnije kako će biti sve stariji. Ali svejedno planiram to i dalje činiti. Zato što se iza grube vanjštine svakog dječaka najčešće nalazi srce koje čezne za osjećajem ljubavi svoga oca. Ono što trebate znati je da prva slika koju će vaš dječak imati o svom nebeskom Ocu, bit će slika kako tjelesan otac gleda na njih. Stoga, recite svom sinu da ga volite.

2) Ponosan sam na tebe. Ne mogu vam reći koliko muškaraca poznajem koji do ovog dana još uvijek žive u potrazi za očevom potvrdom. Duboko u svom srcu se pitaju: „Jesam li dovoljno dobar? Jesam li uspio? Je li moj tata ponosan?“ Učim se da je važno za nas očeve da u mnogočemu budemo strogi sa svojim sinovima, ali nikada ne smijemo uskratiti našu potvrdu. Na povremenim životnim prekretnicama moraju znati da ne postoji ništa što trebaju učiniti da bi zaslužili našu naklonost. Naravno, s vremena na vrijeme će se razočarati, ali trebaju znati i osjećati da smo uz njih. Ipak, ne smijemo biti nadzornici koji, u nastojanju da motiviramo naše sinove, oduzimaju samu komponentu koja će ih potaknuti na njihov uspjeh: povjerenje. Prisjetio sam se kako je Bog potvrdio Isusu da je Njegov Sin kada ga je Ivan Krstitelj krstio. „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Matej 3,17; Marko 19,35). Da, postoje teološke grane u vezi ovog izraza izvan same potvrde, ali ipak, ne mogu si pomoći da u tome ne vidim model kakav treba biti naš odnos s našim sinovima. Ako vaš sin ne postigne najveći sportski uspjeh unutar svoje škole, ako upiše neki drugi studij koji nije Harvard, ako postane vozač kamiona umjesto pastor, nikada nemojte pokazati da njime niste zadovoljni. Nemojte na taj način oštetiti njegovu dušu.

3) Ti nisi lijenčina, ti si borac. Današnja kultura predstavlja takvu zbunjujuću sliku muškosti. Što bi muškarac uopće trebao biti? Pop kultura mu govori da je na neki način nepotreban i najbolje što može je ostati besposlen u svoj mladosti, zadovoljavati svoje seksualne nagone, igrati se rata s džojstikom, te ostati bez bilo kakve plemenite ambicije. Ali Bog nije stvorio vašeg ili mojeg sina da bude lijenčina, već borac. Nemojte se sada vezati za riječ borac. U redu je poticati naše sinove da budu muževni. To ne znači da mora biti lovac ili vozač kamiona. Mnogi pravi muškarci piju kavu, voze mini-kombije i mrze pretvaranje (muškarci poput mene). Postoji vizija muškosti u Bibliji, one o plemenitosti i snazi, požrtvovnosti i hrabrosti. Pravi muškarac se bori za ono što voli. Pravi muškarac ne iskorištava, već njeguje ženu koju mu je Bog dao. Pravi muškarac slijedi poziv kojim je Bog zapečatio njegovu dušu, koji se otkriva kroz osoban odnos s Bogom, koji se prepoznaje u darovima i talentima, te upoznaje svijet s njegovom dubokom potrebom. Nitko ne može voditi naše sinove tijekom njihove misije na način kao što to mogu očevi. Nemojmo ostaviti budućnost naših sinova pukoj slučajnosti. Budimo uz njih, budimo im uzor da vide da naši životi imaju svrhu.

4) Naporan rad je dar, a ne prokletstvo. Besposlenost, lijenost i neodlučnost su đavolja najbolja sredstva kojima uništavaju živote mladih ljudi. Dečki, naši sinovi trebaju vidjeti da mi naporno radimo i time biti ohrabreni. Trebaju vidjeti da je rad težak zbog pada u grijeh, ali da ga je Bog zapravo dao da iskusimo Njegovo zadovoljstvo. Prljave ruke, napor, borba, znoj – to su sve dobre stvari, a ne loše. Nažalost, mnogi mladi ljudi nisu vidjeli kako stvarno stvari izgledaju za muškarca koji radi. Pokažimo im da rad donosi radost. Rad časti Boga. Posao koji je dobro učinjen donosi slavu Stvoritelju. To može biti učinjeno tipkanjem na tipkovnici ili sječom drva ili popravljanjem automobila. No, da ne bude zabune: posao je važan i ono što stvaramo svojim rukama i što je učinjeno dobro, dokaz je Stvoritelja.

5) Nadaren si, ali nisi poput Boga. Idemo usaditi u naše sinove osjećaj povjerenja, potvrde i dostojanstva. Ali podsjetimo ih da, iako im je Stvoritelj dao darove, to ne znači da su poput Boga. Naučimo ih toj nerazmetljivoj izvornoj muškosti. Onoj koja je ponizna. Onoj koja uzima ručnik i pere noge. Pravom muškarcu je važno moliti, kao i propovijedati. On zna da njegova snaga ne dolazi od njega ili onoga što ljudi misle o njemu. Njegova snaga dolazi od Boga. Ova poniznost će potaknuti njegovo suosjećanje i omogućit mu da oprosti onima koji su ga duboko povrijedili. Dajmo našim sinovima do znanja da njihovi životi ne počinju onda kada navrše 18 godina, ili kada dobiju svoj prvi ugovor o radu, ili kada se zaljube. Njihov život počinje na prašnjavom brdu prije 2000 godina, u podnožju rimskog križa, gdje je krvavom žrtvom njihovog Spasitelja zadovoljena pravda i zadobiveno oproštenje. Naučimo ih da je život bez Isusa kao sviranje na palubi Titanika. Lijepo je dok traje, ali u konačnici završava tragično. Ako išta trebamo učiniti s našim sinovima, onda je to da ih uputimo na Isusa.

Autor: Daniel Darling; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Crosswalk

Reci što misliš