Nije lako biti ranjiv, pogotovo pred ljudima. Ako s nekim dijelimo svoje najdublje misli i čežnje, puštamo ga unutra, ne znajući kako će ta osoba reagirati. Ali ranjivost je važna za rast naše vjere.
Postoje dani kada prolazimo kroz situacije u kojima se možemo osjećati bespomoćno, poput iscrpljujuće bolesti, traume, gledanja kako drugi pate, gubitka posla ili doma … Ipak, biti ranjiv pred Bogom znači doći do Onoga koji je bio ranjiv za nas na križu. On je stvorio i održava naš život. Njegovom pogledu ništa nije skriveno (Hebrejima 4, 13). Samo Bog poznaje naše srce (Psalam 44, 21). Kada se otvorimo Bogu, oslobodimo svoje stisnute šake koje se trude riješiti situaciju u kojoj se nalazimo, imamo priliku vidjeti kako nam vjera u Božju moć raste.
Ranjivost je važna za rast vjere
Iako ranjivost može izgledati zastrašujuće, ne moramo sami hodati putem ranjivosti. Isus je išao najranjivijim putem. Sišao je s nebesa, Bog u ljudskom tijelu, sa svim svojim ranjivostima i slabostima. Podijelio je svoj ljudski život sa svojim sljedbenicima, a oni su se sjećali Njegovog života dok su postajali rana crkva. Isus je zbog nas postao ranjiv, stoga Mu možemo vjerovati u vlastitoj ranjivosti.
Postavši čovjekom, Isus se izložio fizičkoj slabosti, boli i tuzi. Nije izgubio svoju božanski moć, ali je dobrovoljno položio svoj život za nas. Poslanica Hebrejima govori o Isusu kao našem “Velikom svećeniku” jer može suosjećati s našim slabostima (Hebrejima 4, 15). Glavni cilj istinskih vjernika je postati sličniji Isusu, što znači položiti svoje živote, uzeti svoj križ, postati slab – jer kada smo slabi, tada smo jaki, jer nam je dovoljna Božja milost (2. Korinćanima 12, 9-11). Dok Ga slijedimo i budemo Mu poslušni, naša će vjera i povjerenje u njega rasti.
Rast u vjeri znači otpuštanje onoga što mislimo da je naše
Vjera je dar od Boga (Efežanima 2, 8-9), ali veličina naše vjere nije ono što se računa. Poput dječaka s dvije ribe i pet kruhova koji je nahranio 5000 ljudi (Ivan 6, 5-13), Isus je onaj koji uzima ono što imamo i djeluje kroz to svojom snagom.
Kada smo slabi i ranjivi, vjerojatnije je da ćemo se manje oslanjati na sebe i više gledati na Isusa koji ispunjava sve naše potrebe (Filipljanima 4, 19). Često možemo ići kroz život misleći da imamo osjećaj kontrole ili sigurnosti nad određenim stvarima. Ipak, u trenutku nam mogu biti oduzete stvari o kojima smo ovisili. Ali ako smo svoje temelje izgradili na Isusu, Stijeni naše vjere, možemo reći zajedno s propovjednikom Charlesom Spurgeonom: “Naučio sam ljubiti val koji me baca o vječnu Stijenu.”
Patnja, progonstvo i teškoće mogu učiniti više za izgradnju vjere od naših vlastitih napora. Iako sve nabrojano može izazvati osjećaj kao da tonemo, trebamo samo zavapiti poput Petra: “Gospodine, spasi me!” (Matej 14, 30) i On će ispružiti svoju ruku.
Upravo u našim nevoljama možemo znati da je On jak, a mi nismo. Ne možemo se spasiti ili rasti u vjeri bez sile Duha Svetoga koja djeluje u našem životu. Ne smijemo gasiti Duha (1. Solunjanima 5, 19), već nastaviti slijediti, vjerovati i slušati Boga.
Biti ranjiv s Bogom i s drugima
Postoji glad za istinom i poštenjem u svijetu punom nepravde. Suočavanje sa svojim strahovima, hrvanje s našim brigama i dijeljenje naših borbi mogu nam pomoći da idemo naprijed malo po malo. Ne trebamo se osjećati usamljeno ili odsječeno od drugih dok nastojimo živjeti s Bogom i s ljudima. To što smo ranjivi omogućuje drugima da nam pomognu i služe nam. To je način na koji se možemo međusobno ohrabrivati i izgrađivati.
Možda nećemo vidjeti trenutne promjene u svom životu ili u životima onih do kojih nam je stalo, ali promjena će se dogoditi snagom Duha Svetoga koji je na djelu. Biti ranjiv znači da se možemo predati, znajući da Bog djeluje u našim slabostima.
Isusa je susrelo mnoštvo ljudi koji su svi prišli k njemu takvi kakvi jesu, moleći ga da učini nešto za njih. Žena koja je krvarila 12 godina vjerovala je da može ozdraviti ako samo dotakne rub Njegove haljine. Čim je žena dotaknula odjeću, krvarenje je prestalo i Isus je znao da je sila izašla iz Njega (Luka 8, 44-46). Ova žena smatrala se nečistom u svom društvu, pa je bio rizik doći k Isusu okruženom ljudima. Pokušavala je diskretno doprijeti do Njega, ali joj se Isus obratio pred svim. U strahu je pala pred Njegove noge. Bila je razotkrivena pred mnoštvom, no Isus je ne grdi, već joj se obraća s “Kćeri” (Luka 8, 4 ). Rekao je da ju je njezina vjera učinila zdravom.
PROČITAJTE: SOTONA NAPADA RANJIVE: 5 istina u koje trebate vjerovati kad prolazite kroz dolinu suza
Bog uvijek djeluje u beznadnim situacijama i okolnostima. Ponizno možemo doći pred našeg Spasitelja, znajući koliko ga je sve koštalo na križu. Ništa se ne može usporediti s Njegovim pretučenim, slomljenim tijelom i prolivenom krvlju. Krvarenje je ženu učinilo nečistom. Ipak, onaj koji je izliječio ovu ženu i nazvao je “kćeri”, dao je svoju krv da nas izliječi i usvoji kao sinove i kćeri (Efežanima 1, 5)
Ranjivost nije kraj priče, samo dio na putu vjere. Spoznajemo više Onoga koji nas je otkupio za vječnost. Bit će trenutaka kada ćemo biti na vrhu planine, osjećati se pobjednički u kršćanskom životu s vjerom koja izgleda snažna i moćna. Ipak, Bog se ne vidi samo u tim iskustvima na vrhovima planina, On se često najviše proslavlja i otkriva u dolinama naših borbi.
