Kardinal Gerhard Müller oglasio se o izvješću Sinode o sinodalnosti u vezi s takozvanim “novim pitanjima”, osuđujući da određeni crkveni sektori koriste sinodalni proces za uvođenje rodne ideologije u Crkvu i relativiziranje katoličkog nauka o braku.
U opširnom tekstu koji je objavio njegov ured, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere optužuje neke biskupe, teologe i pastoralne vođe za promicanje „kristijanizacije prilagođene svijetu“ i zamjenu božanske objave suvremenim ideološkim kategorijama, piše InfoVaticana.
„Relativizacija braka više nije skrivena“
Prema kardinalu, izvješće odražava teološki pomak koji nastoji progresivno oslabiti katoličko učenje o braku i spolnosti. Po njegovom mišljenju, pitanje se više ne predstavlja neizravno ili dvosmisleno, već otvoreno.
„Heretičko relativiziranje prirodnog i sakramentalnog braka javno je pozdravljeno“, kaže Müller, koji smatra da neki crkveni sektori koriste pastoralni jezik kako bi narušili temeljne doktrine Crkve.
U tom smislu, on tvrdi da promicanje blagoslova za homoseksualne parove ili neredovite veze nije samo disciplinsko pitanje, već duboka promjena kršćanske antropologije i katoličkog shvaćanja braka.
„Sve se to predstavlja kao prvi korak prema priznavanju LGBT ideologije“, piše on, osuđujući da ta ideologija predlaže „materijalističku viziju ljudskog bića bez Boga, Stvoritelja i Otkupitelja“.
Kritike novog pastoralnog jezika
Müller velik dio svoje kritike usmjerava na način na koji određeni sinodski dokumenti ili crkveni diskursi uokviruju odnos između doktrine i milosrđa. Objašnjava da se umjetno konstruira suprotnost između doktrinarne vjernosti i pastoralne bliskosti, kao da je moralni nauk Crkve nespojiv sa suosjećanjem prema drugima.
Po njegovu mišljenju, neki sektori prikazuju one koji brane katoličku doktrinu kao “krute” ili “legalističke”, dok istovremeno veličaju pastoralni model temeljen isključivo na bezuvjetnom prihvaćanju i prilagodbi duhu vremena.
Međutim, kardinal ističe da kršćanska tradicija nikada nije shvaćala milosrđe kao opravdanje grijeha. Krist je umro za sve ljude, tvrdi, upravo kako bi ponudio mogućnost obraćenja i novog života u skladu s Evanđeljem.
Stoga smatra da je dvosmislena upotreba pojmova poput “razlučivanja” ili “slušanja Duha” posebno opasna kada služe izbjegavanju nazivanja grijehom onoga što objektivno proturječi Božjem zakonu.
Müller inzistira na tome da nijedna crkvena vlast nema moć blagosloviti bilo što što proturječi Božjem planu za muškarca i ženu
„Ne postoji blagoslov za preljubničke veze u Svetom pismu niti u cijeloj tradiciji Crkve“, navodi.
Kardinal objašnjava da se kršćanski blagoslov nikada ne može shvatiti kao moralno odobravanje objektivno neuredne situacije. „Liturgijski ili privatni blagoslov je molitva Crkve koja traži Božju pomoć u promicanju dobra; nikada ne može postati potvrda života suprotnog Bogu“, piše.
U tom kontekstu, on nas također podsjeća da ljudska slabost ne uklanja poziv na obraćenje niti poništava djelovanje milosti. Citirajući svetog Pavla, on inzistira na tome da Bog ne uskraćuje svoju pomoć onima koji je iskreno traže.
Izravna osuda “probuđene” ideologije
Osim pitanja blagoslova, Müller proširuje svoju refleksiju na opću kritiku rodne ideologije i takozvane „probuđene“ kulture, čiji utjecaj smatra sve vidljivijim unutar nekih crkvenih okruženja.
„Probuđeno razmišljanje, izvorno izvedeno iz ateističkog materijalizma, prodrlo je u Crkvu kao destruktivna hereza i razdorna sila.“
Kardinal čak ide toliko daleko da uspoređuje ovu situaciju s prošlim doktrinarnim krizama koje su prijetile jedinstvu Crkve, poput pelagijanizma i maniheizma. Nasuprot tome, podsjeća da je Crkva prevladala te hereze zahvaljujući doktrinarnoj čvrstoći papa, koncila i velikih crkvenih naučitelja poput svetog Augustina i svetog Tome Akvinskog.
