Savjest je nadzorni mehanizam kojeg je Bog dao čovjeku da pristane uz pravilno postupanje i da se suprotstavi onom što je pogrešno. Kad su Adam i Eva sagriješili, njihova savjest osudila ih je te su znali da su goli.
Kao i svi drugi dijelovi ljudske prirode, ulaskom grijeha savjest je također bila pogođena tako da nije uvijek u potpunosti pouzdana.
Staro načelo “neka savjest bude tvoj vodič” nije pravilo koje uvijek podjednako vrijedi. Međutim, i kod onih najizopačenijih, savjest još uvijek signalizira svojim crvenim i zelenim bljeskovima.
VIDI OVO: Možete li vjerovati svojoj savjesti?
U trenutku obraćenja čovjekova savjest čisti se Kristovom krvlju od mrtvih djela (Hebrejima 9,14). Ovo znači da on više ne ovisi o svojim vlastitim djelima za zadobivanja povoljnog položaja pred Bogom.
Njegovo srce je očišćeno od zle savjesti (Hebrejima 10,22) jer zna da je Kristovim djelom pitanje grijeha riješeno jednom zauvijek. Savjest ga više ne osuđuje što se tiče krivice i osude grijeha.
Odsad vjernik želi imati savjest slobodnu od prekršaja prema Bogu i ljudima (Djela 24,16). On želi imati dobru savjest (1. Timoteju 1,5.19; Hebrejima 13,18; 1. Petrova 3,16). Želi imati čistu savjest (1. Timoteju 3,9).
Savjest vjernika ima potrebu da je Sveti Duh pouči kroz Božju riječ. Na taj način on će razviti pojačanu osjetljivost u prijepornim područjima kršćanskog vladanja.
Vjernici koji su prekomjerno savjesni u stvarima koje same po sebi nisu niti ispravne niti pogrešne, imaju slabu savjest. Ako krenu i učine nešto što njihova savjest osuđuje, oni čine grijeh (Rimljanima 14,23) i kaljaju svoju savjest (1. Korinćanima 8,7).
VIDI OVO: Najbolji lijek za žalosno srce i nemirnu savjest
Savjest je kao elastični povoj. Što se više rasteže, više gubi elastičnost. Savjest može također biti prigušena. Čovjek može tako racionalizirati svoje loše ponašanje da je u stanju prisiliti svoju savjest da ona kaže što god on hoće.
Nevjernici mogu imati žigosanu savjest (1. Timotej 4,2), kao spaljenu užarenim željezom. Neprekidnim odbijanjem glasa savjesti, konačno dospiju do stupnja kada više nemaju osjećaja. Grijeh ih više ne boli (Efežanima 4,19).
Bog ljude drži odgovornima za ono što čine sa svojom savješću. Nijedna od Boga dana sposobnost ne može se nekažnjeno zloupotrijebiti.
Autor: William MacDonald; Izvor: Biblija365.com
