Koristi li se Bog patnjom da nas učini svetima?

Patnja je neizbježna tijekom života na zemlji. Koristi li se Bog patnjom da nas učini svetima?

Patnja je znak da još nismo došli do cilja. Znamo da nas Bog nije stvorio da patimo; dao nam je sve što smo ikada mogli poželjeti. U Postanku, prvi ljudi su živjeli u vrtu punom dobrih stvari za jelo i dana im je vlast nad cijelim svijetom. Ali, pobunili su protiv Boga. Sagriješili su … a s grijehom dolazi i bol – mentalna, duhovna i tjelesna.

Bog nije digao ruke od nas

Čitamo da je Riječ Božja postala čovjekom da nas spasi. Bog nas je mogao spasiti na bezbroj načina, ali u svojoj beskrajnoj ljubavi izabrao je put koji bi rezultirao najneizdrživijom boli i patnjom – mentalnom, duhovnom i tjelesnom. Isus je bio iskušavan. Prijatelji su ga napustili. Bio je proboden. I umro je na križu.

PROČITAJTE: 7 načina kako me molitva provela kroz period intenzivne patnje (i kako može pomoći vama)

Isus, znajući da će tako umrijeti, govori svojim učenicima (i nama) da i oni moraju uzeti svoj križ. U toj istoj pripovijesti Petar odbacuje ono što Isus ima za reći: “To ti se nikada neće dogoditi!” I ovdje Isus otkriva srž onoga što znači trpjeti: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ne misliš na ono što je Božje, nego na ono što je ljudsko.” Patnja nije mimoišla našeg Gospodina. Mi je ne tražimo, niti ju želimo. Ali je neizbježna.

Koristi li se Bog patnjom da nas učini svetima?

U prvim godinama hoda s Bogom, svaki put kada bi nešto pošlo po zlu, molio sam Boga da to popravi, da ukloni bol, da vrati stvari onakve kakve su bile. Kada su stvari postajale sve gore, ljutito bih prestao razgovarati s Bogom, pitajući se sluša li me uopće.

Shvatio sam, međutim, poput Petra, da nemam kamo otići, jer samo Isus ima riječi života (Ivan 6, 68). Vraćao sam se Bogu, moleći Ga da mi pomogne da Mu vjerujem i pronađem nadu u onome što se činilo kao neprobojna tama.

Patnja je “katalizator” koji nas tjera da se krećemo u jednom ili drugom smjeru. Nitko ne prolazi kroz patnju nepromijenjen. I Bog kroz patnju radi na našem posvećenju.

Kako pronaći nadu u patnji?

Da bih pronašao nadu kroz patnju, ne mogu biti vezan za određeni ishod. Ne nadam se da će moja situacija ispasti na određeni način ili da će mi Bog dati točno ono što želim, već da će Bog uvijek učiniti ono što je najbolje za mene. To je živa nada u Spasitelja koji me voli, a ne u ishod za koji mislim da imam pravo. Moram vjerovati da Bog neće dopustiti ništa što nije najbolje za mene i da je sve u mom životu stavljeno za moje dobro (Rimljanima 8, 28).

PROČITAJTE: Netko zna tvoju bol: Kako nas patnja povezuje s Kristom?

Ali ako ne vjerujem Bogu, neću vidjeti kako bi moja patnja mogla biti dobra. U tom slučaju, to je bolno; sigurno se ne osjeća dobro. Počet ću prosuđivati ​​o Božjoj vjernosti i ljubavi na temelju onoga što vidim i odgovara li Bog na moje molitve onako kako želim. Otići ću prije nego što vidim kraj, proživljavajući najteži dio svojih iskušenja, a da nikad ne stignem do dobrog dijela. Neću vidjeti ništa čemu bih se radovao i moja će se patnja činiti besmislenom.

Ipak, kada je moja nada u Bogu za kojeg znam da me voli, Bog me oblikuje kroz moje kušnje. Biblija nas podsjeća da opterećenost i očaj mogu ojačati našu vjeru (2. Korinćanima 1, 8-9). To je zato što nas najdublje kušnje tjeraju da se ne oslanjamo na sebe, nego na Boga koji uskrisuje mrtve. Što više izdržimo s Kristom i smatramo Ga dovoljnim, to jača postaje naša vjera. Stoga se mogu radovati svojoj patnji, znajući da je Bog koristi da u meni proizvede ono što nisam mogao proizvesti u sebi. Moja vjera je jača, moj karakter sličniji Isusovom i moja nada sigurnija.