Biblija nikada ne koristi riječi “djetinja vjera”, ali vjera je neophodna za kršćanski život. Zašto je Isus naglašavao da budemo kao djeca?
Čitamo da je “bez vjere nemoguće ugoditi Bogu” (Hebrejima 11, 6). Čitavo 11. poglavlje poslanice Hebrejima govori o vjeri i onima koji su je posjedovali.
Što je “djetinja vjera”?
U kršćanskim krugovima se često kaže da bismo trebali imati “djetinju vjeru”. Isus je jasno rekao da postoji nešto u stavu djeteta što je bitno za ulazak u Njegovo kraljevstvo.
Isusovi su učenici bili zabrinuti tko je od njih najveći, najbliži Mu ili najvažniji. Ali Isus je odgovorio na njihovu raspravu uzevši malo dijete i rekavši da je najmanji među njima najveći. Rekao im je da trebaju “postati kao djeca” kako bi ušli u kraljevstvo nebesko.
U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom? On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Matej 18, 1-3)
Isus potiče učenike (i nas) da uz svoju vjeru nastojimo posjedovati dječju skromnost. Oni koji dragovoljno zauzimaju najniži položaj – najveći su u očima neba. Malo dijete je lišeno ambicija, ponosa i oholosti i stoga je dobar primjer za nas. Djeca su skromna i poučna. Nisu sklona ponosu ili licemjerju. Poniznost je vrlina koju Bog nagrađuje, kao što Jakov kaže: “Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti” (Jakovljeva 4, 10).
Nije samo poniznost ono što uvodi osobu u nebo; to je, prije svega, vjera u Sina Božjega.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. (Ivan 3, 17-18)
Nismo učinili ništa da bismo bili dostojni oprosta; oprošteno nam je na temelju Isusove žrtve za naše grijehe. On je umro na križu za nas; mi smo primatelji Njegovog dara spasenja. U jednom smislu, “postati kao djeca” znači da se odričemo ideje da smo nečim zaradili svoje spasenje.
Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (Efežanima 2, 8)
Kao što djeca ovise o roditeljima, vjernici moraju ovisiti o Bogu
Također, Isus je ukazivao na istinu da dijete u potpunosti ovisi o odraslima u pogledu sigurnosti, opstanka i znanja. Slično, vjerna osoba ovisi o Bogu. Vjera koju Bog traži je ponizna, poučna i pouzdana — poput djeteta. Na taj način kršćanin treba imati “djetinju vjeru”. Isus je naglasio ovu vrstu vjere kada je rekao:
“Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” (Marko 10, 14-15)
Oponašajući vjeru djece, trebali bismo jednostavno prihvatiti Isusa kao svoga Spasitelja i Gospodina. Kao što djeca vjeruju svojim zemaljskim očevima, trebali bismo vjerovati da je “Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Ivan 3, 16).
