Smrt, prema definicijama rječnika, je prestanak vitalnih funkcija ili nepostojanje života. Duhovna smrt je naše prirodno stanje prije prihvaćanja Krista kao našeg Spasitelja. (Efežanima 2, 1; Kološanima 2, 13)

To je nepostojanje duhovnog života, nepostojanje ispravnog duhovnog funkcioniranja. Bog je vječno postojani Jedan, veliki JA JESAM (Izlazak 3, 14); On je život. Stoga, u stvari, duhovna je smrt odvojenost od Boga, koji je život. 

Ljudi su uskrsnuti iz duhovne smrti po Isusu. Naš Gospodin, uskrsnuli Bog, povezan je mnoštvo puta sa životom u Novome zavjetu. On je život i dolazi kako bi nam dao život. (Ivan 1, 4; 10, 10; 11, 25; 14, 6; Djela 3, 15) Pavao kaže da, prije nego što smo spašeni, ”mrtvi” smo u našim grijesima. (Efežanima 2, 1, Kološanima 2, 13) Kada nemamo Isusa, nemamo život. Stoga, mrtvi smo. 

Duhovna smrt je postala stvarnost nakon pada Adama i Eve

Mrtvi ljudi si ne mogu pomoći. Život ne nastaje iz ne-života. Zbog toga je spasenje prepuno milosti. U nemogućnosti smo sami za sebe bilo što učiniti; samo Isus, Stvoritelj života, nas može spasiti. (Efežanima 2, 8-10). Rimljanima 6, 23 kaže: „Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem“. Čovjek je grješan, duhovno mrtav, no Bog daje život. 

VIDI OVO: Što znači biti duhovno mrtav?

„Kako novorođenče može biti rođeno duhovno mrtvo“, možete se pitati. Duhovna smrt postala je stvarnost za kršćanstvo nakon Pada Adama i Eve. Bog je dao naputak Adamu neka ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla i upozorio ih je da će jedenje sa tog stabla rezultirati smrću. (Postanak 2, 16-17)

Nakon što su Adam i Eva jeli plod, nisu odmah iskusili tjelesnu smrt. Umjesto toga, njihov odnos s Bogom bio je prekinut. Postali su svjesni svoje golotinje, načinili su si odjeću od lišća i u sramu su se sakrili od Boga. (Postanak 3, 6-9) Duhovno više nisu funkcionirali, već su bili duhovno mrtvi.

Rimljanima 5, 12 objašnjava: „Zato kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše“. Grijeh Adama i Eve označio je cjelokupno čovječanstvo. Sada svi imamo grješnu prirodu. Rođeni smo odvojeni od Boga (pročitajte Psalam 51, 5). 

Iako smo rođeni duhovno mrtvi, rođeni smo sa čežnjom za životom

Iako smo rođeni s grješnom prirodom i premda na ovaj svijet dolazimo duhovno mrtvi, također smo rođeni sa čežnjom za životom. Propovjednik 3, 11 kaže kako je ”Bog u čovječje srce stavio vječnost”. U ”Težini slave”, C. S. Lewis piše: 

„Knjige ili glazba za koje smo mislili da se nalazi ljepota će nas izdati ako im povjerujemo; ljepota nije u njima, samo je došla kroz njih, a ono što je došlo kroz njih bila je čežnja. Te stvari, ljepota, sjećanje na našu vlastitu prošlost, dobri su prikazi onoga za čime zaista čeznemo; no ako ih se zamijeni za pravu stvari, oni postaju glupi idoli, lomeći srca svojih štovatelja. Jer one nisu ništa osim samih stvari, oni su samo miris cvijeta kojeg nismo pronašli, jeka melodije koju nismo čuli, vijesti iz države koju još nismo posjetili“.

VIDI OVO: 3 dokaza da ste stvarno nanovorođeni 

Ljudi čeznu za životom. Imamo unutrašnje nešto što zna da u ovome svijetu postoji više od onoga što oko vidi. To nas naginje prema potrazi za značenjem života. 

Duhovno mrtve osobe nisu svjesne svog stanja

Oni koji su duhovno mrtvi nesvjesni su njihovog stanja. (2. Korinćanima 4, 4) Oni pretpostavljaju da mogu ”jesti, piti i vjenčavati se” (Luka 12, 19), jer tjelesni život je sve što oni vide. Čineći tako, oni ne uspijevaju zadovoljiti njihove najdublje čežnje. Ne uspijevaju prepoznati njihov osjećaj nesvrhovitosti, nepovezanosti i činjenicu da, izvan Boga, ono što traže im neće pružiti ispunjenje. Istinska opasnost jest ta što bez novog života kojeg daje Krist, grješnikova tjelesna smrt biti će popraćena drugom smrću. (Otkrivenje 20, 14-15) 

Čak i vjernici, koji imaju duhovni život, ponekad ga ne žive u punini zbog pobune preko grijeha. Posljedica grijeha je duhovna smrt. (Rimljanima 6, 23) Kada se vjernici u Krista igraju s grijehom, oni osjećaju simptome grijeha nalik smrti; osjećaj udaljenosti od Boga. 

Duhovna smrt ne treba biti trajno stanje

Duhovna smrt je stanje odvojenosti od Boga i stoga nedostatak Njegovog života. Vjernicima je dan vječan život, što uključuje život ”u izobilju” sada. (Ivan 10, 10) Isus nas donosi iz smrti u život i vjernici ostaju u životu. No „tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu“. (Ivan 3, 36) 

VIDI OVO: TAJNA NOVOG ROĐENJA: Kako Bog nanovo rađa čovjeka?

Duhovna smrt ne treba biti trajno stanje. Život nas čeka. Bog žarko želi da Mu dođemo. (2. Petrova 3, 9) Kako bismo bili spašeni od duhovne smrti, trebamo prepoznati naše grješno stanje i zazvati Onoga koji ima moć spasenja. 

Izvor: Compellingtruth.org