Foto: Pixabay

Neke stvari nisu kakve bi ti htjela da jesu, kakvim ih ti zamišljaš, ali to ne znači da nisu dobre.

Ovog proljeća osušila se moja kajsija. Lijepo je krenula. Bila je puna zelenog lišća, a cvjetovi su ju krasili kao kukuruzne kokice razbacane po njenim granama. Odjednom se osušila. Bilo mi je žao. Ljudi su mi govorili: “Kajsije se teško održavaju. Vremena su takva … Bolest napada nemilosrdno.” Nisam se mogla pomiriti s tim odgovorima.

Nekoliko tjedana kasnije otišla sam na molitveni susret za Slavoniju. Dok sam se molila u misli mi je došla moja kajsija. Misao me preplavila: kada dođem kući moja kajsija može biti zelena kao prije. Moja kajsija ne ovisi o onome što ljudi kažu, o tome kakva su vremena. Ako napadaju bolesti, to ne mora biti slučaj u mom vrtu. Imala sam viziju da naočigled suhi listovi postaju zeleni. Bilo bi to dobro svjedočanstvo ljudima u susjedstvu: mogli bi se obratiti i dati Bogu slavu baš kao kad je Isus ozdravio hromog čovjeka. Svi su vidjeli da je čovjek hrom, a sada hoda (Mk 2,11-12). Svi su vidjeli da je kajsija suha, a sada je u tren oka opet zelena.

Došla sam kući, a moja je kajsija bila i dalje suha. Imala sam vjeru. Nisam ni na tren posumnjala. Nisam htjela priznati da u njoj nema života. Bog može oživjeti, zar ne? Čemu onda naše vjerovanje ako to nije istina?

Prošlo je još tjedan dana. Kajsija nije pokazivala znakove života. Prestala sam o njoj razmišljati. Neću je, odlučila sam, vaditi iz korijena do jeseni ili proljeća. Ah, moja kajsija nije ispunila svrhu zbog koje sam je posadila. Iskoristit ću je za nešto drugo. Posadit ću ispod nje bundeve. Neka pužu po suhim kajsijinim granama i krase ju. Pripremila sam sjemenke i pod kajsijinom golom krošnjom počela kopati malu rupicu. Srce mi je zaigralo. Na stablu pri dnu povrh zemlje iznad kalema ugledala sam novu zelenu granu. Uskliknula sam: Bog može! Moja kajsija je ipak živa. Da, Bog može. Ne onako kako mi priželjkujemo, ali može.

Bog je iz Židovstva podigao mladicu – Isusa i stvorio nešto novo – kršćanstvo. To piše u Izaiji (Iz 11, 1). Možda je tvoj duhovni život suh. Ne pokazuje znakove života. Ali, ne zaboravi, ako si primio Isusa Krista u svoj život, tvoj korijen – Isus – je živ.  Crpi snagu iz njega i ponovno će tvoje grane potjerati još snažnije, otpornije i zdravije.

Ušla sam u sobu. Pomislila sam: danas nisam otvorila malu teglicu u kojoj su poruke od moje kćeri, za svaki od 365 dana u godini. Izvukla sam jednu i pročitala: Neke stvari nisu kakve bi ti htjela da jesu, kakvim ih ti zamišljaš, ali to ne znači da nisu dobre.

Da, Bog je mogao u Izaijino vrijeme podići tu mladicu – Isusa, ali je imao vrijeme i način. Čekao je pravo vrijeme – puninu vremena. Isus je mogao doći spektakularno, ali je Bog ipak odabrao tajnost i skrovitost jaslica, baš kao što je mladica iznikla neprimjetno. U slučaju moje kajsije nije bilo pitanje vjere ili nevjere već Božjeg vremena i načina.

Autorica: Blaženka Ivan