Liječnik otkriva tajnu kako “umrijeti u miru”

Kako “umrijeti u miru”? Ovaj liječnik, koji već dvadeset godina radi u bolnici i brine se za neizlječive pacijente, otkriva tajnu.

Gotovo dvadeset godina radim kao liječnik u bolnici. Iako biti liječnik nije ni približno tako glamurozno kao ono što vidite na televiziji, ipak može biti intenzivno.

Stalo mi je do ljudi u najboljim i najgorim trenucima njihovih života. Od svih različitih situacija s kojima sam se suočio, najupečatljiviji profesionalni susreti bili su briga za neizlječivo bolesne pacijente.

Bio sam uz mnoge bolesnike prije završetka njihovih života; nekoliko puta čak i u njihovim posljednjim trenucima. Izgubio sam pojam o broju smrtovnica koje sam ispunio tijekom godina. Ali moje iskustvo nije jedinstveno među onima u mojoj profesiji, osim možda činjenice da sam kršćanin koji radi u velikoj bolnici u srcu San Francisca, grada poznatog kao “najmanje kršćanska metropola” u Americi.

Većina ljudi koji su umrli za vrijeme moje dužnosti nisu bili vjernici. Uz vrlo malo iznimaka, veći dio svoje karijere bio sam jedini kršćanski liječnik u svojoj grupi. Ova povoljna točka stavila me u jedinstvenu poziciju da vidim kako evanđelje pruža daleko bolje resurse od bilo kojeg ljudskog načina, kako se nositi s egzistencijalnom tjeskobom smrti.

Zbunjeni smrću

Kad se brinem za neizlječivo bolesne pacijente, pitam žele li vidjeti kapelana ili idu u crkvu. To je moja početna točka, kako bih procijenio jesu li vjernici. U ovom trenutku svoje karijere sigurno sam to pitanje postavio nekoliko stotina puta. Samo je nekolicina pacijenata rekla “da”.

“Smrt” je u početku zbunjujući pojam za većinu neizlječivo bolesnih pacijenata. Nisam vidio previše suza, dok sam priopćio nesretnu vijest da pacijent ima smrtonosnu bolest. Umjesto toga, ono s čime sam se puno češće susretao bili su pogledi zbunjenosti. Iako svi znaju da je smrt neizbježna, većina ne zna što učiniti kada dobiju vijest da imaju neizlječivu bolest. Ne vide predstojeću smrt kao poziv na razmišljanje o svojim životima i kao poziv na promjenu. Nakon početnog šoka, većina pacijenata nastavlja živjeti ostatak svojih dana kao i ranije; nikada nisam vidio da je pacijent promijenio svoju životnu filozofiju, jer je konačno došao kraj.

Čuo sam neke ljude kako govore: “Živjet ću kako god želim dok budem mlad, tek nakon što budem imao mjesta u svome životu imat ću vremena za svoj duhovni život.” Siguran sam da se to mora dogoditi, ali to nikada nisam vidio kod svojih pacijenata. Salomon je rekao: “Sjeti se također svoga Stvoritelja u danima mladosti svoje, prije nego dođu zli dani i približe se godine za koje ćeš reći: ‘Nemaju mi užitka u njima“. (Propovjednik 12,1) Salomonove riječi pokazale su se istinitima kod gotovo svih pacijenata kojima sam priopćio tužnu vijest o neizlječivoj bolesti. Osim ako nisu tražili svog Stvoritelja prije dijagnoze, malo je vjerojatno da će ga tražiti nakon što ju saznaju. 

Označeni vjernošću

Suprotno vrijedi za one koji poznaju prisnost i poslušnost Bogu; ako nečiji život obilježava vjernost i smrt će. Povremeno sam imao privilegiju svjedočiti životu obilježenom onim što je Eugene Peterson opisao kao “duga poslušnost u istom smjeru”. Takav život isplati se kad mu dođe kraj.

Jednog sam jutra došao na posao i kao i obično, dodijeljen mi je novi popis hospitaliziranih pacijenata o kojima se trebao brinuti taj tjedan, a koji je uključivao sredovječnog muškarca s rakom. Moj je posao bio osigurati da njegova bol bude pod razumnom kontrolom i zatim ga otpustiti iz bolnice, kako bi mogao odletjeti u svoj rodni grad i tamo provesti svoje posljednje dane. Kad sam ušao u slabo osvijetljenu sobu ovog čovjeka, vidio sam ga: tihog, kahektičnog i bez kose. Ipak, bio je iznenađujuće miran i ugodan. Mogao sam reći da ga je prilično boljelo, ali prostorija je ispunjavala atmosferu mira. 

Nakon razgovora o njegovoj liječenju boli i povezanim zdravstvenim problemima, postavio sam svoje uobičajeno pitanje: “Želite li vidjeti kapelana?” Dobio sam uobičajeno “ne”. Ali ovaj put iz drugog razloga. S velikim osmijehom na licu odgovorio je: “Dr. Cho, ja sam kršćanin. Znam da je Bog sa mnom. Dobro sam.”

No, nije ni čudo.

Ono što je uslijedilo bio je kratak, divan razgovor s bratom o radosti i nadi koju imamo u Kristu. Čovjek mi je rekao da već neko vrijeme vjerno hoda s Bogom: “I neću se promijeniti jer umirem!” Iako je njegovo fizičko tijelo brzo propadalo i sve što je znao u ovom životu bilo mu je oduzeto, nada u uskrsnuće je ostala. (2. Korinćanima 4, 16) Zapravo, kršćanska nada ovog čovjeka sada mu je bila stvarnija nego ikada prije. Uz njegovo dopuštenje, položio sam ruke na tog čovjeka i molio za njega. Zatim sam ga otpustio iz bolnice s dovoljno lijekova protiv bolova da može kontrolirati simptome na povratku u svoj dom. To je bilo prije puno godina. Kad ga sljedeći put vidim, drago mi je zbog toga što mu neće trebati liječnik. Možda ne postoji način kako biti potpuno spreman za smrt kad ona dođe. Također sam vidio vjernike obuzete strahom, očajem, sumnjom i bijesom na kraju; neprijatelj nije pasivan ni u našim najgorim satima. Ali iako se način na koji se kršćani suočavaju sa smrću razlikuje, jako sam zahvalan što se Kristov zagrljaj nad dušama Njegovog naroda nikada ne mijenja. (Ivan 10, 28-29)

Najbolji način na koji se možete pripremiti za smrt jest hodati vjerno s Kristom, dan po dan. Vjerujte Mu danas, kao što Mu želite vjerovati na kraju. Onda, jednog dana, baš kao i moj pacijent, otići ćete u vječnost s vjernim Bogom koji je bio uz vas cijelog vašeg života. 

Autor: Joel Cho; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoaliton.org koje vrijedi za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: