Kada smo moj suprug i ja dobili djecu, nikada nisam previše razmišljala o tome kako ćemo se odjenuti za nedjeljno bogoslužje. Oboje smo odrasli u crkvenim zajednicama gdje je odijevanje za Dan Gospodnji značilo odijevanje u „najbolje za nedjelju“, odnosno opuštenu, elegantnu odjeću za nedjelju. Iako je odijevanje naših četvero mlade djece u otmjeniju odjeću stvaralo jutarnji stres, to sam ipak nastavila činiti.
Bez obzira na to koliko se uvijek nadam opuštenom, početku Gospodnjeg dana, u meditaciji, često to nije bilo tako: često bih čistila za djecom, odabirala njihovu odjeću za crkvu, gubila strpljenje s psom, rastresena ulazila u automobil, srca potpuno nespremnog za bogoslužje. Usprkos kaosu nedjeljnih jutara i dalje sam bila uvjerena da je to ono što Gospodin želi od mene; da se pokažem u najboljem svjetlu.
Bila je potrebna tuga kako bih promijenila mišljenje.
Nakon neočekivane smrti moga supruga, imala sam velikih problema s odgojem naše četvero djece. Kada su se približavale pripreme za nedjeljno jutro, znala sam da sam trebala novi način; onaj koji je uzimao u obzir ograničenja u pogledu moje energije i koji bi mi otvorio prostor, kako bih se mogla pripremiti za štovanje nakon napornog tjedna samohranog roditeljstva. Stoga sam sa strahom započele promjene nedjeljnog jutra, s jednim osnovnim korakom: odustala sam od „ratova“ oko garderobe.
Jednostavno sam zamolila djecu neka se sama odjenu u najbolju nedjeljnu odjeću, bez da sam im davala bilo kakve savjete. Nisam im više davala nikakve smjernice niti savjete u vezi toga kako i na koji način se trebaju odijevati. Samo sam im rekla neka se odjenu u njihovu najbolju odjeću za nedjelju, kakva god ona bila za njih.
Ono što sam otkrila me iznenadilo. Željela sam eliminirati stres iz svoga života, no moj je izbor neočekivano započeo s obnovom u mome srcu. Nakon što sam odustala od „odjevnih ratova“, Bog je otvorio moje srce prema „ratu štovanja“, kojeg sam potajno vodila cijelo vrijeme.
Besprijekorno čisto i uredno
Da ste me tada pitali jesam li bila pravedna, odgovorila bih vam empatično: „Nema niti jedan pravedan, nitko osim mene.“ (Rimljanima 3, 10) No često su moji pokušaji odijevanja u otmjenu odjeću u nedjeljna jutra prikazivali koliko sam se pouzdavala u svoju sposobnost, dolaska ispred Gospodina. No sada kada bi se moje dijete pokazalo ispred mene, s Biblijom u ruci, odjeveno u sokom poprskanu majicu, počela sam vidjeti da je njegova majica bila poput moga srca: prljava krpa koju samo Bog može očistiti. Ako bih željela biti iskrena, takva sam trebala dolaziti na službu. Trebala sam biti svjesna svoje nečistoće i trebala sam bez obzira na to u službi sudjelovati cijeloga srca, vjerujući da me Bog može očistiti na one načine koji su bili najpotrebniji mome srcu.
Izgled je najvažniji
Priznat ću da sam se borila nakon što sam vidjela svoga sina kako se spušta stubama, odjeven u sportsku majicu, spreman za bogoslužje u našoj konzervativnoj zajednici u Novoj Engleskoj. No nije me brinula ta majica. Umjesto toga, brinulo me što će drugi reći i misliti. Brinula sam hoće li me prosuđivati, hoće li reći da imam niske standarde i da sam loš roditelj. Nakon toga sam samu sebe čula kako ga pitam: „Možeš li se, molim te, preodjenuti?“
„Mama, to je moja omiljena majica“, rekao je. Nakon toga mi je postalo jasno. Čovjek gleda na vanjštinu, no Bog je mogao vidjeti moje srce. Bog je mogao vidjeti da me je moje dijete shvatilo doslovno kada sam mu rekla neka odjene svoju najbolju odjeću. Odjenuvši svoju najdražu športsku majicu, želio je ići na bogoslužje u onome za što je on vjerovao da je njegova najbolja odjeća. Tko sam ja da prosuđujem njegov dar?
Pomislila sam na situacije kada bih potiho osuđivala druge i nakon toga sam vidjela kako ovaj proces nedjeljnog jutra otkriva sklonosti moga srca prema davanju prioriteta izvanjskih manira, poput statusa, obrazovanja ili bogatstva, umjesto „neprolazne ljepote nježnog i tihog duha“, ono što je Bog zaista želio. (1. Petrova 3, 4) Poput moga sina, mogla sam se odjenuti za Isusa tako što bih bila spremna ponuditi mu moje najbolje: ponizno srce, spremnost za opraštanjem, čak i onima koji su mi najdraži, dok odlučujem prvo i najprije voljeti Njega.
Nova odjeća za svakoga
Tri mjeseca nakon što je moj suprug preminuo, odlučila sam nositi crno. Kada sam izlazila, nisam se šminkala. Trebao mi je način da izrazim svoju tugu. Bez mojih savjeta, djeca su slijedila sličan obrazac nedjeljom ujutro, ali iz različitih razloga. Često su nosili crne majice, haljine i cipele koje su nosili na sprovodu. Za njih je to bila jednostavno nova odjeća. A novu odjeću je zabavno nositi, bez obzira na prigodu. No na kraju je to novo postalo manje važno, a crna odjeća migrirala je na stražnja mjesta ladica i bila je zamijenjena novim majicama, koje su dobivali kao rođendanske poklone i na rasprodajama.
Kako je vrijeme prolazilo i ja sam postala spremna obući nešto novo. Odložio sam crno i počela sam ponovno odijevati svoju poznatu, nedjeljnu odjeću. Dok sam gledala kako moja djeca biraju odjeću za crkvu, uvidjela sam kako se ruka Božjeg iscjeljenja izdizala iznad moje obitelji. U Kristu nas je Bog odjenuo u novu pravednost. No ponudio je našoj obitelji toliko više. Svake nedjelje, dok su se moja djeca spuštala niz stepenice i ulazila u automobil, mogla sam vidjeti kako nam Bog daje odjeću od radosti umjesto žalosti, nudeći nam novi život, jednu po jednu nit. Sve je to bio samo uvid u ono što nas čeka kada nas jednoga dana Bog u potpunosti odjene u svoju slavu. Prije dvije godine odustala sam u vezi određivanja što i kako će moja djeca odjenuti prije nedjeljne službe. Premda su zbog toga jutra Dana Gospodnjeg postala lakša i manje napeta, to moje odustajanje učinilo je dodatno u pogledu oblikovanja mog srca, više nego što sam očekivala. Slomilo je idole za koje nisam znala da ih štujem. Dopuštajući svojoj djeci da sami biraju svoju odjeću, dobivam podsjetnik da mi i je i samoj potrebno unutrašnje čišćenje. Preusmjerila sam svoju nadu u slavni završetak. Dok nedjeljom ujutro gledam u crkvi svoju djecu, moje srce može slatko pjevati staru himnu Nicolasa von Zinzendorfa: “Isuse, tvoja krv i pravednost, moja ljepota jest, moja je slavna haljina.”
Autorica: Clarissa Moll; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcalition.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
PROČITAJTE JOŠ:
- Je li Bogu bitna moja odjeća i način na koji se odijevam?
- Je li grijeh nositi bikini na plaži?
- Je li važno kako se kršćani odijevaju?
