Što su rani kršćani vjerovali o prebivalištu mrtvih? Jesu li vjerovali u čistilište? Mnogi ljudi ne shvaćaju da vjerovanje u čistilište ima svoje podrijetlo u zanimljivoj ranokršćanskoj tradiciji.

Ovaj članak će pokušati dati uvid u to što su rani kršćani vjerovali o prebivalištu mrtvih i objasniti u kojem smislu protestantski i pravoslavni kršćani odbacuju čistilište.

Had predaje mrtve

U posljednjih nekoliko stihova 20. poglavlja Otkrivenja opisan je posljednji sud:

“I more je dalo mrtvace koji su bili u njemu, a smrt i Had dali su mrtvace koji su bili u njima, i svaki je bio osuđen po svojim djelima. A smrt i Had bili su bačeni u jezero ognjeno. To je druga smrt.” (Otkrivenje 20,13-‬14)

Definitivno najkontrovezniji dio je tvrdnja da je Had predao svoje mrtve. Zar nije Had isto što i ognjeno jezero? Očigledno nije. Naime rani kršćani su vjerovali kako većina ljudi kad umre ne ide u Nebo, već u Had, kojeg je najbolje definirati kao “prebivalište mrtvih”. Tamo se čeka uskrsnuće tijela. Ono se nalazi negdje u unutrašnjosti Zemlje, podzemlju, i gotovo svi ljudi bez obzira jesu li spašeni ili ne odlaze onamo. Jedina iznimka su mučenici (Otk 6,9-10) i sveti koji su bili uzneseni (npr. Henok, Ilija, Mojsije…). Oni već jesu u Nebu prije svih.

Kako su rani kršćani zamišljali prebivalište mrtvih?

Pa glavni biblijski tekst koji je utjecao na ranokršćanski nauk o Hadu je priča o siromahu Lazaru i bogatašu koju nalazimo u Luki 16,19-31. Prema tom događaju, siromah Lazar je nakon smrti odnesen u raj koji se naziva “Abrahamovo krilo”, a bogataš se probudio u mukama u nekakvom plamenu. U raju se nalazi izvor žive vode (vidi Lk 16,24), a između raja i pakla je golema provalija koju nije moguće prijeći (Lk 16,26). Većina apostolskih i prednicejskih crkvenih očeva u svojim djelima upravo tako je opisivala prebivalište mrtvih.

PROČITAJTE: PRESTANITE IĆI KRIVIM PUTEM: Upozorenje koje bi trebao pročitati svaki kršćanin!

Evo nekoliko primjera:
– Hipolit Rimski, Diskurs Grcima u vezi Hada
– Tertulijan, Rasprava o duši, 56. i 58. poglavlje
– Tertulijan, Protiv Marciona, knjiga 4, poglavlje 34.
– Irenej, Protiv hereza, knjiga 2, XXXIV.1.

Dakle, Had je kao nekakvo međustanje koje još nije niti vječni raj niti vječni pakao. Tek nakon posljednjeg suda svaka duša ce otići na jedno od ta dva odredišta. Zapravo, Had je “čistilište”, a iz ideje plamtjećeg dijela Hada se kasnije razvio rimokatolički koncept čišćenja kroz vatru.

Utjecaj poganskih religija na razvoj čistilišta

Koncept čistilišta prvi je uspostavio Platon u četvrtom stoljeću prije Krista, a bio je također prisutan u gotovo svim ostalim poganskim religijama. Platon je govorio o nekakvom “nebeskom Hadu” gdje duše ljudi odlaze nakon smrti i ostaju ondje dok se ne očiste nakon čega se ili reinkarniraju ili prijeđu u neko bolje stanje postojanja.

Jesu li ove ideje utjecale na neke kršćanske učitelje?

Portal Bitno.net je objavio zanimljiv članak o Origenovim platonističkim idejama, poglavito univerzalizmu i apokastasisu. Izdvojit ćemo najvažniji dio:

“Ukratko, Origen je zamišljao da umjesto pakla postoji samo čistilište u kojemu duše doduše dugo prebivaju, ali je njihov boravak ondje sasvim sigurno ograničen. Na kraju će svi biti u raju, čak i Sotona. Svi će biti spašeni.”

Ovime dolazimo do zaključka pod utjecajem koga se razvio rimokatolički koncept čistilišta – pod utjecajem Origena, ali i Klementa Aleksandrijskog, koji su obojica bili univerzalisti. Imajući na umu da i sama Rimokatolička Crkva odbacuje Origenova i Klementova učenja o paklu, šokantno je vidjeti da se oni svejedno citiraju kao predajna podrška čistilištu, što možete pročitati u ovom članku. Dakle, time se priznaje da je čistilište nastalo na platonističkoj ideji apokastasisa!

Osim toga, Origen je vjerovao da će se to “čišćenje kroz vatru” dogoditi tek nakon posljednjeg suda, a ne u međustanju, referirajući se na 1. Korinćanima 3,10-15. Dakle, ni on sam nije vjerovao u čistilište kakvo naučava Rimokatolička Crkva, ali konceptualno slično.

Čistilište je stoga, moglo bi se reći, “preuzeto” od Platona i drugih poganskih filozofa te implementirano u kršćanstvo. Od četvrtog stoljeća nadalje, među latinskim očevima je ono kao ideja jasnije prisutno. Tako je, primjerice, sveti Augustin špekulirao o tome, ali s dozom rezerve priznajući kako to nije bio općeprihvaćen stav među svima. Kasnije je papa Grgur Veliki to službenije potvrdio.

PROČITAJTE: Može li osoba otići u raj ili pakao i vratiti se?

Premda rani kršćani jesu vjerovali u nešto slično čistilištu, ono je tek u 12. stoljeću prihvaćeno kao stvarno fizičko mjesto u prebivalištu mrtvih te na koncu u 16. stoljeću službeno proglašeno dogmom.

Čistilište i indulgencije u Bibliji?

Koji su biblijski argumenti za čistilište? Dio stihova kojima se nastoji opravdati čistilište se općenito odnosi na prebivalište mrtvih (Lk 16,19-31; 1 Pt 3,18-20; 4,6; Mt 5,25-26). Ništa od toga ne podržava niti čistilište niti indulgencije.

Zaharija 13,9 i slični stihovi govore o kušnjama na Zemlji s kojima nas Bog suočava. 1. Korinćanima 3,10-15 je možda najdraži ulomak zagovornicima čistilišta. No ti stihovi govore o posljednjem sudu (“dan će ga naime pokazati”) te Pavao koristi oganj kao metaforu za sud. Naša dijela su ta koja će proći kroz “oganj” pri čemu će loša izgorjeti, a dobra opstati te ćemo primiti nagradu za njih.

Nadalje, Matej 18,34-35 i Luka 12,47-48 najvjerojatnije govore o nekim mučenjima na Zemlji kojima nas Bog može podvrgnuti. Svrha tih privremenih kazni nije zadovoljština, već ona imaju pedagošku svrhu (vidi Heb 12,4-10)! Zapravo najproblematičnije od svega je upravo taj model “zadovoljštine” na kojem su izgrađene indulgencije.

Prema tom modelu ispada da nas Isus nije u potpunosti otkupio nego samo djelomično, a ostatak mi moramo sami sebe otkupiti u čistilištu ili kroz indulgencije. Što kaže Biblija?

“Jer jednim prinosom usavršio je zauvijek one koji su posvećeni.” (Hebrejima 10,14)

U Bibliji nalazimo mnoštvo primjera gdje čistilište nije potrebno:
– Isus je razbojniku do sebe na križu rekao da će biti još danas s njim u raju (Luka 23,43),
– Siromah Lazar je nakon smrti izravno u raj odnesen (Luka 16,22),
– kada se Isus vrati, spašeni koji tada budu živi će biti poneseni izravno u Nebo bez čistilišta (1. Solunjanima 4,15-17).

Još će kao biblijsku podršku indulgencijama neki navesti sljedeći stih:
“(…)[evanđelje] kojem sam ja, Pavao, postao službenik, koji se sada raduje u svojim patnjama za vas, i tako u svojemu tijelu dopunjuje što nedostaje Kristovim mukama za njegovo tijelo, koje je crkva.” (Kološanima 1,23‭-‬24)

PROČITAJTE: Nema pokajanja u grobu, sad je vrijeme da se vjeruje u Krista

No tu Pavao govori kako se on raduje što je propatio za evanđelje i Crkvu, a ne zato da bi svojim patnjama otkupio dio grijeha koje Isus navodno nije mogao otkupiti. Zapravo, nauk o indulgencijama je kontradiktoran čistilištu jer, primjerice, ako osoba mora biti mjesec dana u čistilištu da bi se očistila, a bude izbavljena već nakon tjedan dana, opet neće biti očišćena do kraja. Ideja indulgencija i “riznice zasluga” jednostavno je bila nepoznata crkvenim očevima.

Što je onda s molitvom za pokojne?

Molitva za pokojne u ranoj Crkvi

U ranoj Crkvi kršćani se doista jesu molili za pokojne. Tako se apostol Pavao moli za svog pokojnog prijatelja Onezifora:

“Dao mu Gospodin da nađe milosrđe kod Gospodina u onaj dan! A koliko mi je poslužio u Efezu, ti vrlo dobro znaš.” (2 Tim 1,18)

No kao što vidimo, Pavao se ne moli da se Onezifora izbavi prijevremeno iz čistilišta, već da nađe milosrđe “u onaj dan”. Dakle, fokus Pavlove molitve je posljednji sud! Nadalje, grobnica Abercija od Hieropolisa iz druge polovice 2. stoljeća ima natpis: “Neka svaki prijatelj koji ovo vidi moli za mene.”

U rimskim katakombama nalazimo slične natpise:
“Živio među svecima” (3. st.)
“Neka Bog osvježi dušu…”
“Mir budi s njima”

Opet vidimo da nitko nije prinosio svoje molitve kao žrtve koje bi trebale otkupiti “ostatak grijeha” i tako prije vremena izbaviti osobe iz čistilišta. Za to nemamo nimalo dokaza, barem ne u prva tri stoljeća kršćanstva.

Nešto takvo aludira mučenica Perpetua (oko 203.g.) kada moli za svog pokojnog 7-godišnjeg brata na što je bila potaknuta vizijom. No ako bolje promotrimo tekst vidimo da Perpetua ne moli da Dinokrat bude prenesen iz paklenog dijela Hada u raj, već da se bazen vode spusti kako bi Dinokrat mogao piti. Budući da se izvor vode nalazi u raju (Lk 16,24), Dinokrat se morao u raju nalaziti i prije njene molitve. Njegovo mučenje je više bilo psihološkog karaktera.

Djela Pavla i Tekle također sličnu stvar govore, ali to djelo nikada nije prihvaćeno kao nadahnuto jer sadrži brojne greške (osoba sama sebe krsti, raskidanje braka radi celibata, tuljani ljudožderi, transpolnost i dr.). Počevši od Tertulijana, svi crkveni očevi su odbacili ovaj apokrif i ono nije puno utjecalo na opći nauk o Hadu.

Unatoč svim dokazima da rana Crkva nije naučavala indulgencije i čistilište, rimokatolički apologeti i dalje navode ove primjere kao dokaz toga, pritom također ignorirajući činjenicu da i Pravoslavna Crkva moli za pokojne iako ne podržava ni indulgencije ni čistilište! Oni, naime, mole za “takve duše koje su preminule u vjeri, ali bez dovoljno vremena da rode plodom dostojnim pokajanja.”

PROČITAJTE: Može li Bog oprostiti pokojniku na dan suda?

Rani kršćani su vjerovali kako niti oni u paklenom djelu Hada nisu u potpunosti prokleti, kao što ni ovi u raju nisu u potpunosti još blagoslovljeni, jer je to samo privremeno stanje do suda! Konačna odluka još nije donesena. Iz toga razloga ima smisla moliti za ljude u Hadu.
Što se protestanata tiče, oni su u Knjizi Konkorda iz 1580. zaključili: “…mi znamo da drevnici govore o molitvi za pokojne, što mi ne branimo; ali ne podržavamo primjenu ex opere operato Gospodnje večere u ime mrtvih.”

Protestanti se također spominju mrtvih i ne ustručavaju se za pokojne reći “počivao/la u miru” te vjeruju u postojanje prebivališta mrtvih. Kada kažu da odbacuju “čistilište”, tada negiraju nova učenja o prebivalištu mrtvih koja je Rimokatolička Crkva uvela kroz povijest te iz kojih je potom razvila indulgencije! Primarno odbacuju model zadovoljštine koji negira potpunost Kristove žrtve.

Zaključak

Rimokatolički koncept čistilišta nastao je sinkretizmom ranokršćanskog vjerovanja da će se Had isprazniti na posljednjem sudu s platonističkom idejom apokastasisa i “nebeskog Hada”. Njega su razvili latinski crkveni očevi u kasnom četvrtom stoljeću i kasnije. U srednjem vijeku su rimokatolički teolozi još razvili nauk o indulgencijama te ga pretvorili u pravi unosan biznis prodavanja oproštajnica. Upravo to je bila kap koja je prelila čašu i dovela do Reformacije u 16. stoljeću.

Pravoslavci i protestanti odbacuju nauk o čistilištu jer za njega ne nalaze jasnog temelja niti u Bibliji niti u apostolskoj predaji, no unatoč tome spominju se pokojnih u svojim molitvama.

Autor: M. L.

NAPOMENA: tvrdnje iznesene u članku osobni su stav autora i ne moraju nužno odražavati mišljenje redakcije.