Ako sumnjate u Božje postojanje, ove 2 riječi trebate čuti
Foto: Faithit.com

Kada odlučite slijediti Gospodina, mislim da si u glavi stvorite ideju o tome kako biste to trebali učiniti. Za većinu nas je sve u vezi „zakonskog“ dijela. Mi vidimo popis stvari koje bismo trebali činiti ako volimo Isusa, i, još važnije, vidimo popis stvari koje ne nikako ne bismo trebali činiti.

Kada ne ispunimo nešto s jednog od tih popisa, a to će se uvijek dogoditi, osjećamo se kao da smo iznevjerili Spasitelja svijeta. Imate tog lika koji je dao Svoj život za vas prije nego ste vi bili rođeni, koji je preminuo užasno teškom smrću na križu, a vi ne možete zauzdati svoj jezik od psovanja u prometu. Uffff. Nikada ovo nećete dobro napraviti. 

Većina ljudi koji su nagnani da „čine dobro“ ili „čine bolje“ za Boga shvate da je gotovo nemoguće održati takav stupanj percipiranog savršenstva bez grijeha te malo po malo zaborave onu malenu stvar nazvanu milost. To je dar koji je započeo na križu i to je dar koji nam se poklanja i dan danas. Zapravo, na dnevnoj bazi. 

Osim tog lažnog osjećaja da se moramo ponašati na određeni način kako bi nam bilo dopušteno ući u Kraljevstvo Nebesko, mi si ujedno zadajemo prevelike zadatke na području vjere očekujući savršenstvo. 

Da sam samo više vjerovala. Da samo nisam sumnjala u Njega. 

Zaboravljamo da nije stvar u tome što mi možemo učiniti, nego je u tome što je On već učinio. To treba prihvatiti. Ostalo će samo doći. 

Sumnjate li u Božje postojanje?

Jedno od područja koje mi je uvijek smetalo, osim sposobnosti da svoj život magično lišim tih „tvrdoglavih grijeha“, jest područje sumnje. Ne mislim na sumnju da Bog može učiniti ovo ili ono. Čak bih mogla reći da si na tom području i poklonim malo milosti. Ipak je gorušičino zrno vrlo maleno. Ne, ono što me muči jest trenutak kada kroz moj um proleti misao koja se odnosi na samo postojanje Boga, točka. Znate li na što mislim? 

To je taj nadmoćno logični dio mozga koji će možda iznenadno skočiti i prošaptati: „Postoji li On zapravo? Jesi li sigurna?“ 

Kad god me napadne ta zalutala i jako naporna ideja imam osjećaj kao kada prolazite pokraj automobila na autoputu. Vidim ga samo na trenutak, a onda nestane. Misao se razgradi u mojoj vjeri istog trena u kojem je i nastala, ali moje znanje da sam to i pomislila me jako uznemiruje. Tada se osjećam gotovo krivom zbog moje nekontrolirane, razuzdane i prolazne misli. Jao. 

To se ne događa često, ali mi se dogodilo jučer i u tom trenu, kao i mnogo puta prije, sam se samo počela moliti. Zapravo, već sam se i molila kada se ta misao pojavila. No nakon što je misao otišla, molila sam se da Bog progovori mome srcu. 

„Žao mi je, Gospodine. Ne znam zašto sumnjam, ali znam da te volim. Molim te progovori mome srcu na poseban način i izlij Svoga Duha danas na mene“. 

Tada sam se nastavila moliti kao i prije toga. Na pamet mi je pao jedan citat koji sam pročitala dan prije. „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Hebrejima 11,1). 

Moja kćer mi je potvrdila da je Bog stvaran

Dok sam u tišini razmišljala o tom citatu, moja se 4-godišnja kćer promeškoljila pokraj mene. Gledala je crtiće dok sam se ja molila i pila kavu, a ujedno je prošlo samo nekoliko minuta od kada sam zamolila Boga da progovori mome srcu. 

Odjednom, ničim izazvana, moja je 4-godišnjakinja rekla: „Bog je stvarno stvaran“. 

Rečeno njezinim malenim, zvonkim glasom zvučalo je više kao: „Bog je stvajno stvajan“. 

Pogledala sam ju s podignutom obrvom, to dijete koje je koncentrirano gledalo televiziju. 

„Jeste stvaran“, složila sam se, „No kako ti to znaš?“ 

Tada se nasmijala malenim, zvonkim smijehom: „Samo znam“. 

To je bilo to. Te dvije jednostavne riječi su me poljuljale. Ona je nastavila gledati crtiće, a ja sam se vratila molitvi. Bolje rečeno, vratila sam se razmišljanju. Zahvaljivala sam vjernom Bogu koji je progovorio mome srcu kroz moje dijete. On mi nije dugovao nikakvu vrstu dokaza. Učinio je to jer me voli. Činjenica je bila da me je On volio čak i kada sam sumnjala u Njega.

Volio me je i kada bih uprskala i zgriješila na isti način po stoti put nakon što sam Mu opet obećala da ću biti bolja. Volio me je čak i kada je znao da ću učiniti tu stvar zbog koje sam se zacrvenila od srama kada sam je se sjetila na samo jednu stotinku, i voli me znajući sve ono što ću zgriješiti u godinama koje dolaze. On me voli i zbog toga se žrtvovao za mene. Nije to bilo zato što sam bila posebno dobra ili zašto što nikada ne bih pitala da prvo vidim rane na Njegovim rukama. On me voli unatoč svega toga. 

Samo znam

Mislim da vjerujem zbog Njegove ljubavi. Večeras sam rekla svojoj kćeri da ju volim više od beskonačno, a ona mi je rekla: „To nije moguće. Ništa nije više nego beskonačno“. 

Osim ljubavi. 

Rekla sam joj da je Bog stvorio ljubav i da ju je stvorio sličnu Sebi. Bog je ljubav i ta predivna linija ljubavi protegnuta je od Njega prema nama i nema kraja. Zapravo, ona je bez ograničenja i budući da je toliko iznad svega što mi poznajmo osjećamo ju duboko u našem duhu. Jednostavno je to pravi osjećaj. Upotpunjuje nas. Ta grozna rupa u nama koja žudi za nečim posebnim? To je Njegova neograničena ljubav koja, ne samo da ispunjava tu prazninu, nego nas posve obavija. Taj vječni jezik ljubavi mi govori da je On stvaran. Kada sumnja dođe, moj se duh nasmije malenim zvonkim glasom i kaže: „Samo znam“. 

Samo znam. I nakon što je Njegova istina došla iz usta moje 4-godišnjakinje, mislim da nikada više neću sumnjati. 

Autorica: Brie Gowen; Izvor: Faithit.com

VIDI I OVO: