Zašto moram patiti?

Zašto moram patiti? To je pitanje koje je postavila svaka osoba na ovoj planeti. Ako je Bog moćan i pun ljubavi, zašto dopušta svojim stvorenjima da pate?

Bog je stvorio ljude u savršenom svijetu ispunjenom mirom, ljubavlju i srećom. Nažalost, ljudi su koristili svoju slobodnu volju da poslušaju đavla. To je rezultiralo patnjom i smrću koju danas vidimo u svijetu. Ne možemo kriviti Boga za naše odluke.

Zašto moram patiti?

Patnja bilo koje vrste nije bila dio Božjeg stvaranja. Sve što je stvorio bilo je “vrlo dobro” (Postanak 1, 31). Grijeh je iskvario svijet zbog čovjekove neposlušnosti, a grijeh nastavlja kvariti svijet dok svatko od nas dodaje svoje loše odluke, pobunu i sebičnost (Rimljanima 3, 23; 6, 23; 8, 19–23). Naš grijeh šteti nama i drugima, a njihov grijeh šteti nama, čak i kada nismo učinili ništa loše. Biti kršćanin ne izolira nas od ružnoće u našem svijetu, niti nas štiti od posljedica grijeha.

Dakle, nije Božja želja da ljudi pate. Bog ne iskušava čovjeka (Jakovljeva 1, 13). Čovjek je svojim neposlušnošću nanio ovo stanje na sebe. Ipak, Bog koristi ta iskustva kako bi razvio ljudski karakter prema svojoj volji. Kada su ljudi kušani, trebali bi se sjetiti da kušnja dolazi, ne zato što je Bog šalje, već zato što je Bog s razlogom dopušta.

Je li nevjera uzrok patnje?

Neki naučavaju da oni koji imaju dovoljno vjere nikada neće morati patiti. Ali ovaj nauk je u suprotnosti sa svakom stranicom Novog zavjeta. Od Ivana Krstitelja, kojem je odrubljena glava u zatvoru (Matej 14, 1-12) do progona i smrti prvih kršćana, Novi zavjet je zapis strašne patnje koja je dominirala crkvom prvog stoljeća (Djela 8, 1-3). Muškarci i žene navedeni u Hebrejima 11 pohvaljeni su za svoju vjeru. Mnogi na popisu, uključujući Abela, Nou i Abrahama, pretrpjeli su patnju. Hebrejima 11, 16 nam govori kako su to učinili: “Čeznuli su za boljom zemljom – nebeskom. Stoga se Bog ne srami da ga se naziva njihovim Bogom, jer im je pripremio Grad.”

PROČITAJTE: Božji razlozi zbog kojih patnje dolaze u naše živote

Autor poslanice Hebrejima također govori o neimenovanim vjernicima koji su “iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan – vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.” (Hebrejima 11, 36-38)

Naša krajnja nada nije na ovom svijetu ili u stjecanju zemaljske utjehe; naša nada je u Bogu i u Njegovom većem planu. Ona zahtijeva vjeru da bi Mu se udovoljilo (Hebrejima 11, 6), a vjernici znaju da nedostatak patnje nije pouzdan pokazatelj Njegovog zadovoljstva. Niti je iskustvo patnje dokaz Njegovog nezadovoljstva.

Bog je preuzeo na sebe otkupljenje čovječanstva. Bog je poslao svog jedinog Sina, koji je bio bez grijeha, da umre u naše ime kako bi nas spasio (Ivan 3, 16). Vrlo brzo, Bog će završiti problem grijeha i uzeti otkupljene da zauvijek žive s Njim na mjestu gdje nema patnje. Gledajući moju “patnju”, zapravo mi je neugodno uspoređivati je s onim što je Isus stvarno prošao kako bi me spasio, iako to nije trebao.

NAJNOVIJE!