Koje stvari ne smijete zaboraviti kada život postane težak? Kada je glas u glavi dezorijentirajući, tijelo želi pobjeći i zataškati bol, iskušenja vas guše a budućnost izgleda zastrašujuće, ovo ne smijete zaboraviti.
Dezorijentirano. Ukočeno. Mračno. Ovo su neke od riječi kojima u zadnje vrijeme opisujem stanje svoga srca. Osjećam se neadekvatnom opisati sve razloge zašto ili kako sam se uopće našla na ovom mjestu. Ali čak i kad bih bila sposobna za to, tu ne bih ubrojila okolnosti. Hoću reći da čak i kao kršćani možemo doći u priliku da se moramo suočiti s osjećajima beznađa.
Našla sam se u situaciji u kojoj nikad prije nisam bila. Možda je to fizička reakcija preživljavanja, a možda je i obrambeni mehanizam bijega. Kako god, zatekla sam samu sebe razdijeljenom, boreći se da pronađem put iz tame. Oduvijek sam bila borac, u dobru i u zlu. No, kada osjetite da vaša borba počinje zamirati i vaša hrabrost slabiti, počnete se bojati. Smatram besmislenim izvana izgledati snažno kada je sve što osjećam samo slabost.
Što učiniti kada se osjećamo tako beznadno?
Teškoće Davida i Joba
Čitajući Psalme i Knjigu o Jobu, pomogli su mi primjeri muškaraca koji su voljeli, vjerovali i ufali se u Boga, bez obzira što su prolazili kroz teška razdoblja očaja i beznađa. Toliko sam zahvalna što imamo slobodu iskreno staviti sve osjećaje i pitanja pred Boga, bez straha da ćemo biti odbačeni u svom emocionalnom nemiru.
„Smiluj mi se, Jahve, jer sam u tjeskobi, od jada slabi mi oko, duša i tijelo. Život mi se troši u gorčini, ljeta moja u jecanju. U muci mi se iscrpila snaga i kosti su moje klonule.“ (Ps 31,10-11)
Ovo je stvarnost. David, čovjek po Božjem srcu, bio je u dubokoj boli, žalosti i gorčini, osjećajući se kao da vene. Djelomice zbog vlastitog grijeha, djelomice zbog življenja u ovom razorenom svijetu, a djelomice i zbog osjećaja udaljenosti od Boga. Bog je znao za Davidov slučaj, i znao je za bol koju proživljava, a ipak je dopustio da tako ostane. Zašto? Upravo zato što, kada nije postojao niti jedan zemaljski dokaz da Bog sve drži pod kontrolom i da sve izvodi na dobro u njegovom životu, temelji Davidove vjere bili su još dublji, a on se vodio Božjim zapovijedima. Ta patnja je uzrokovala nedostatak ugodnog življenja i samopouzdanja, što je inače mogao uživati, otkrivajući na čemu se zaista njegova vjera temelji.
A tu je i Job, čovjek nevjerojatne vjere koji je proživio više patnje nego što mi možemo i zamisliti.
„Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene…Ustima ja svojim stoga branit neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.“ (Job 7,2-3, 11)
Svaki put kad čitam Davidove psalme ili Jobovo jadikovanje, vidim onu istu, jako važnu istinu koja ih štiti od gubljenja nade i od potpunog predanja očaju: Oni ne zaboravljaju. Ne zaboravljaju Božju prijašnju vjernost, Njegovu svrhovitost u njihovim bolima, Njegova istinita obećanja i njihovo buduće dobro.
„Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog! Tuguje duša u meni, stoga se tebe spominjem iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.“ (Ps 42,6-7)
„Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac : za njime srce mi čezne u grudima.“ (Job 19,25-27)
3 stvari koje ne smijete zaboraviti kada život postane težak
Ja također još uvijek učim koliko je važno ne zaboraviti. Kada je glas u mojoj glavi dezorijentirajući, moje tijelo želi pobjeći i zataškati bol, iskušenja me guše a budućnost izgleda zastrašujuće, ne smijem zaboraviti:
1. Božju prijašnju vjernost.
„Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina…Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina. Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga.“ (Pnz 8,2.4-5)
Kad nam se sve čini tmurno i kad ne možemo pronaći smisao vlastite situacije ili osjećaja, moramo se sjetiti prijašnje Božje vjernosti. Patnja nas na neki način šalje u vrtlog mizerije i samosažaljenja, uzrokujući da zaboravimo koliko je Bog bio, ali i ostao vjeran. Iako je nama ugodnije samo sjediti i koprcati se u bolu, moramo se trgati u tome da ne zaboravimo koliko je puta Bog bio vjeran nama u prošlosti, kao i dokaze njegove konstantne vjernosti kroz Pisma, ali i, što je najvažnije, kroz evanđelje.
David, Job i sam Bog su nam pokazali protuotrov za beznadno srce: sjetiti se njegove prijašnje, sadašnje, ali i buduće vjernosti.
2. Božju ljubav i svrhu patnje
„…da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih. I drži zapovijedi Jahve, Boga svoga, hodeći putovima njegovim i bojeći se njega!“ (Pnz 8, 2-3, 6)
Često ne možemo u potpunosti razumjeti ili vidjeti načine na koje Bog djeluje u našim životima, ali moramo zapamtiti da Ga je ljubav koju gaji prema nama ponukala da žrtvuje svog jedinog Sina za naše spasenje i slobodu. Prema tome, ta ista ljubav će dopustiti samo one okolnosti koje će omogućiti snažniji život u nama ukoliko Mu vjerujemo.
Na primjer, iako se, upravo sada, osjećam gotovo osakaćenom zbog svojih svakodnevnih borbi i nepredvidive budućnosti, osnažena sam istinom da je Bog dopustio da Izraelci gladuju kako bi poslije za njih providio na načine na koje samo on to može. Stoga, kada se mi ponizimo i postanemo potpuno ovisni o Bogu u pustinji, On nas uči da ne zaboravimo, čak i u vremenima bezbrižnosti i izobilja, da to sve imamo upravo zbog Njegove vjernosti i moći, a ne zbog naše vlastite snage ili mudrosti.
„Ne reci tada u svome srcu: svojom sam moći i snagom svojih ruku sebi namaknuo ovo bogatstvo. Sjeti se Jahve, Boga svoga! Ta on ti je dao snagu da stječeš bogatstvo da tako ispuni – kao što je danas – svoj Savez za koji se zakleo tvojim ocima. Ako li zaboraviš Jahvu, Boga svoga, i pođeš za drugim bogovima te njima budeš iskazivao štovanje, njima se klanjao, kunem vam se danas da ćete zacijelo izginuti.“ (Pnz 8, 17-19)
Konačno, iako se osjećam udaljenom od Boga, zapravo vjerujem da On nešto duboko sije u mom srcu, uzgaja u meni veću ovisnost, poniznost, ljubav i odanost. Dovedena sam do Njegove Riječi, očajna da ju čujem i da me On osnaži, čeznuvši da moju prazninu ispuni Krist. Dok prolazim kroz konstantnu borbu potiskivanja emocija koje ne razumijem, znam da je to sve dio Njegove ljubavi i namjere da me dovede bliže sebi. On me uči da pamtim.
3. Božja obećanja budućeg dobra.
Ta Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima… Do sita ćeš jesti i blagoslivljati Jahvu, Boga svoga, zbog dobre zemlje koju ti je dao.“ (Pnz 8,7. 10)
Ova patnja neće vječno trajati. Božjom milošću, kroz patnju tijekom života ćemo možda i vidjeti određeni stupanj otkupljenja, ali ako ne, svakako ćemo svi biti otkupljeni jednog dana. Zbunjenost, borba, tuga, gubitak i razočaranje, sve će to jednog dana izgledati blijedo iz stanovišta vječnosti s Kristom. Naša će pustinja postati zemlja izobilja i, oh, kako će biti dragocjena u usporedbi s ovim razorenim svijetom.
Ne zaboravite dok čekate
Iako ne znam kako će me Bog pronijeti kroz ovaj život i kakav će ishod u budućnosti biti, ja ću svoje oči usmjeriti prema vječnom dobru i vjernom Spasitelju. Molim se da ću jednog dana imati privilegiju vidjeti Ga kako snažno djeluje u mom životu te da ću se moći okrenuti, pogledati unazad i viknuti s vrha planine: „Velika je tvoja vjernost i ljubav; pa tako i tvoja obećanja!“ A do tada, neću zaboravljati.
„Vjerujem da ću uživati dobra Jahvina u zemlji živih. U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj!“ (Ps 27,13-14)
Autorica: Sarah Walton; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Setapart.net
