Kušnje su dio života i nitko nije imun na njih. Dopušta li Bog kušnje da nas usavrši ili da nas kušnje unište?
U Bibliji piše: “Neka nitko u napasti ne rekne: ‘Bog me napastuje.’ Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga.” (Jakovljeva 1, 13). Bog je stvorio čovjeka savršenim, ali čovjek je sam sebi navukao patnju svojom neposlušnošću (Postanak 1, 27; 3, 15-19; Propovjednik 7, 29; Rimljanima 6, 23).
Prolazimo li kroz kušnje zato da nas Bog usavrši?
Jakov jasno kaže da patnje, kušnje i problemi s kojima se svaki kršćanin suočava nisu od Boga. Bog će dopustiti čovjeku da se suoči s iskušenjima, ali nikada sa svrhom da netko doživi neuspjeh. Božja je namjera poput pročišćivača koji baca svoj metal u vatru sa željom da rezultat bude čisti metal.
Sotona, međutim, iskušava sa svrhom da izazove poraz (Matej 4, 1). Sotona nastoji nauditi. Želi da okrenemo leđa Bogu i griješimo. No, Bog nadvladava čineći kušnje sredstvom za razvoj boljeg karaktera svoje djece (Job 42, 5; Psalmi 38, 3; 39, 9), jer Bog “daje da sve surađuje na dobro” onima koji Ga ljube (Rimljanima 8, 28). Isus je patio više nego bilo koje ljudsko biće. “Vatrena kušnja” jednostavno čini Njegove učenike “sudionicima” Njegovih patnji za njihovu vlastito vječno dobro.
Ako Bog dopušta patnju i zbunjenost da dođu na vjernike, to nije da ih uništi, već da ih posveti (Rimljanima 8, 17). Nevolje ovog života oduzimaju naše osjećaje iz svijeta i usmjeravaju naš pogled na nebo.
Bog ima vrijedan razlog za kušnje s kojima se suočavamo
Božja je namjera uvijek da vjernici izađu iz kušnje bolji nego što su ušli u nju, bilo u snazi bilo u znanju. Obećava da će svaka situacija imati izlaz – otvor za bijeg koji se može iskoristiti kroz poslušnost Bogu i Njegovoj Riječi. Izlaz možda nije lak, ali Njegova prisutnost znači da nikada nećemo biti prisiljeni griješiti.
Doživjet ćemo iskušenje, ali dopustite mi da ponovim: iskušenje nije grijeh. Biblija kaže da je Isus bio kušan, ali je bio bez grijeha.
PROČITAJTE: Isusove kušnje u pustinji: Koja je njihova pouka?
Zlo nas može okružiti, ali možemo ostati netaknuti iznutra, tamo gdje je to važno. Kršćani se suočavaju s previše samoosuđivanja zbog iskušenja. Stvarnost je da je iskušenje normalno. To ne znači da smo loši ljudi – znači da smo samo ljudi.
Kada Bog testira ljude, to je uvijek za naše dobro. Nije slučajno da se drvo spoznaje dobra i zla našlo usred edenskog vrta. Bog ga je mogao staviti u neki kut, ali ga je postavio točno u središte tako da bi Adam i Eva morali proći baš pored njega. Pomagao im je razviti obrasce poslušnosti. Je li Ga to koštalo? Da, naravno da jest. Bog je izgubio svoju prekrasnu bliskost sa svojim stvorenjem. Izgubio je vezu koja je bila sama svrha dizajna čovječanstva. Ali Bog je iskoristio čak i neuspjeh Adama i Eve da pokaže najmoćniji čin ljubavi: poslao je svoga Sina na svijet da pati, umre i uskrsne za našu slobodu iz ropstva grijehu.
Kroz stoljeća, Božja su djeca mogla reći na kraju svojih života da je dobro za njih što su bili pogođeni teškoćama i kušnjama. Sjetite se je Josipa koji je bio prodan u ropstvo. Na kraju je mogao reći svojoj braći: “Iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro.” (Postanak 50, 20)
