Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!

Evanđelje dana za ponedjeljak, 21. veljače 2022. godine: Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri! (Marko 9, 14-29)

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Kad Isus siđe s gore i dođe k učenicima, ugleda oko njih silan svijet i pismoznance kako raspravljaju s njima. Čim ga sve ono mnoštvo ugleda, iznenađeno brže pohrli pozdraviti ga. A on ih upita: »Što to raspravljaste s njima?« Odvrati netko iz mnoštva: »Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina koji ima nijemog duha. Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše.«
On im odvrati: »O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? Dovedite ga k meni!« I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. Isus upita njegova oca: »Koliko je vremena kako mu se to događa?« On reče: »Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!« Nato mu Isus reče:» Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« Dječakov otac brže povika: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: »Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!« Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade.
Kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: »Kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?« Odgovori im: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.« (Marko 9, 14-29)

Evanđelje dana – komentar

Pred Isusom i učenicima su bili ljudi u potrebi. Kad su Isus i trojica učenika stigli u podnožje gore, ondje su pismoznanci, mnoštvo i ostali učenici živo raspravljali. Čim se Gospodin pojavio, rasprava je prekinuta a mnoštvo je pohrlilo k njemu.

Jedan otac, koji je bio izvan sebe, uzbuđeno mu ispriča o svome sinu, opsjednutom nijemim duhom. Zloduh je bacao dječaka na tlo, činio da škripi zubima i pjeni na usta. Otac je pomoć zaiskao od učenika, ali oni ne mogoše pomoći. Isus je prekorio učenike zbog njihove nevjere. Nije li im bio dao moć da izgone zloduhe? Dokle mu je biti s njima prije no što upotrijebe vlast koju im je dao? Dokle će morati podnositi živote nemoći i poraza?

Čim dovedoše dijete Gospodinu, zloduh je izveo ozbiljan napadaj. Gospodin upita njegova oca koliko vremena to traje. Od djetinjstva, objasni on. Ti grčevi su često znali dijete bacati u vatru i u vodu. Katkad je za dlaku umakao smrti. Otac je tada zamolio Isusa da učini nešto AKO može. Isus je rekao da se ne radi o njegovoj sposobnosti ozdravljenja nego o očevoj sposobnosti da vjeruje. Vjera u živoga Boga se uvijek nagrađuje. Za njega nijedan slučaj nije pretežak.

Otac je izrazio paradoks vjere i nevjere kroz koji prolazi Božji narod u svim razdobljima. “Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!”. Želimo vjerovati, ali ipak vidimo da smo puni sumnje.

Kad Isus zaprijeti nečistomu duhu da izađe iz djeteta, nastade još jedan strašan grč, a potom se maleno tijelo opusti kao mrtvo. Spasitelj ga podiže i preda njegovu ocu.

Kad je kasnije naš Gospodin bio nasamo s učenicima u kući, upitaše zašto to oni nisu mogli učiniti. Odgovorio je da neka čudesa traže molitvu i post. (William MacDonald; prema “Komentaru Novoga zavjeta”)

Kratka molitva uz današnje Evanđelje

Milostivi Gospodine, dolazimo k Tebi i priznajemo da se ponekad borimo sa sumnjom da se brineš za nas. Kroz povijest si uvijek bdio nad svojim narodom, znajući što nam treba i prije nego što se za to molimo. Pomozi nam da vjerujemo u te istine i da u srcu znamo da već djeluješ. Zamijeni svaki naš strah s nadom. Amen!