Ispovijedanje grijeha je sastavni dio života svakog iskrenog vjernika. Nismo savršeni, ali imamo Savršenog Boga koji je spreman oprostiti.
“Ispovijedanje loših dijela je početak dobrih djela.” rekao je veliki crkveni učitelj Augustin iz Hipona.
Stvarno tako i počinje osnovno obraćenje, kada čovjek staje na Božju stranu, a nasuprot samom sebi. Božja želja je opraštanje i davanje. Zato je Gospodin uveo čitav proces otkupljenja, koji je imao kulminaciju na golgotskom križu i potvrđen je uskrsnućem. Gospodin Bog je ljubav. Bog stvarno čeka grešnika, da bi mu mogao dati svoj skupo plaćen oproštaj.
Ispovijedanje grijeha je sastavni dio zajednice vjerujućih
Priznanje i oproštenje grijeha je predivan trenutak u životu vjerujućeg čovjeka. Kada bi to bilo samo neko naše umišljanje, onda je riječ samo o psihološkoj terapiji. Riječ je o stvarnom oproštenju, izborenom na križu i potvrđenom Kristovom nevino prolivenom krvlju.
Neki psihijatri tvrde da bi mogli izliječiti 50 do 80% pacijenata kada bi ovi mogli ispovjediti svoje grijehe i primiti oproštenje. Ispovijedanje grijeha je sastavni dio života jednog kršćana. I kao nanovo rođeni ljudi griješimo, pa nam je potrebno stalno ispovijedanje svojih grijeha i slušanje uvjerenja o oproštenju.
PROČITAJTE: Neispovjeđeni grijeh – koliko je opasno ne priznati grijeh?
U Božjoj Riječi čitamo da svoje spasenje trebamo živjeti sa strahom i drhtanjem (Filipljanima 2,12). Ovdje se prije svega misli na ispovijedanje grijeha. John Wesley u svojoj propovijedi “Pokajanje vjerujućih” govori o potrebi kršćana da dublje uđu u opraštajući Božju milost. Pred sobom imamo i cilj: “… do čovjeka savršena, u mjeru rasta visine Kristove.” (Efežanima 4,13)
U sadašnje vrijeme se u mnogim kršćanskim crkvama ponovno mnogo ozbiljnije shvaća Božja Riječ, koja nas savjetuje: “Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe, i molite jedni za druge da ozdravite …” (Jakov 5,16)
Ova Riječ nije u suprotnosti s Riječju u 1. Timoteju 2,5 u kojoj piše da je Isus Krist jedini posrednik između Boga i čovjeka.
To je jedan od načina na koji shvaćamo da je i Crkva također zajednica grešnika. U zajednici gdje se ne ispovijedaju grijesi, postoji velika opasnost da djeluje kao zajednica dvoličnih ljudi, kao zajednica takvih koji o sebi misle da su dovoljno dobri i čisti. Takva zajednica djeluje pogubno na vjeru i na istinu.
Čovjek koji dođe u takvu crkvu, gdje se ne ispovijedaju grijesi, može pomisliti da je jedino on grešnik i da zajednici takvih savršenih i bezgrešnih ljudi on jednostavno nije potreban. Međutim, takav čovjek uočava dvoličnost nekih članova te zajednice. Suprotno tome, tamo gdje se grijesi ispovijedaju znamo da je riječ o zajednici grešnika kojima je Krist potreban. U takvoj zajednici čovjek prije dobije hrabrost da ispovijeda svoje grijehe, a međusobnom ispovijedanju se oslobađa Božja moć iscjeljenja.
Kakva je to samo privilegija i odgovornost! Ipak, ne možemo ostaviti ne iskorištenu privilegiju da slomimo moć grijeha i objavljujemo oproštenje. Brat u Kristu je tu, zajedno s Kristom, da bi čuo moje ispovijedanje i da bi mi grijehe u Njegovom imenu oprostio. Onaj kome se ispovijedaju grijesi treba da drži tajnu ispovijedanja isto kao što je drži Bog. Kada se ispovijedam svom bratu u Kristu, ustvari se ispovijedam Bogu.
Reformacija je na vidjelo iznijela činjenicu da čovjeku nije potreban nikakav ljudski posrednik – već da kroz Isusa Krista može doći izravno Bogu. To je bio pravi osvježavajući vjetar, koji je narušio ropstvo manipulacije srednjovjekovnog crkvenog sustava ispovijesti. Ipak, treba upamtiti da je i sam Luther bio uvjeren o značaju međusobnog bratskog ispovijedanja. U svom velikom katekizmu govori da ako jedan čovjek poziva drugog čovjeka na ispovijedanje, to je kao da ga zove: “Budi kršćanin!” Odbijanje obvezne “ispovijedi na uho” pastoru nikada nije značilo odbijanje ispovijedanja grijeha.
Ponovljeni grijeh
Mnogim vjernicima je poznat jedan veliki problem. Recimo, određeni grijeh bude ispovjedan Gospodinu, ali se događa da se grijeh vraća a s njime i nesigurnost da li je stvarno bio oprošten. Ponekad dolazi pomisao da je grijeh ispovjeđen samo sebi samom, ali ne i Bogu. Ranjena savjest, a razne druge rane nakon toga nisu izliječene. Upravo tada je od velike pomoći priznavanje krivnje pred svjedokom, koji objavljuje Božji oprost.
Biblija govori da su svi vjerujući svećenici (1. Petrova 2,9 – kraljevsko svećenstvo). Svećenstvo vjerujućih treba i u ovom aspektu biti realnost. Svećenik u Starom zavjetu je trebao dati oproštenje na temelju prinesene žrtve. Isus je postao Veliki svećenik te najveća i konačna žrtva. Vjerujućim ljudima je podario svoje svećenstvo i službu da čine njegovu žrtvu stvarnom u životima drugih ljudi objavljujući oproštenje grijeha. Bonhoeffer je napisao:
“Čovjek, koji ispovijeda svoje grijehe u prisustvu brata zna da više nije samo sam sa sobom, nego doživljava Božju prisutnost posredstvom realnosti drugog čovjeka … u prisustvu brata mora biti grijeh iznesen na svjetlost dana.” (1. Ivanova 1,9).
Jedan propovjednik navodi primjer iz svog života. Kada je bio župnik u svojoj prvoj crkvi nije doživio milost ispovijedanja. Tijekom službe je doživljavao da u njemu postoje određene blokade koje su uzrokovane grijehom. Počeo je s posebnim tihim satom u svom životu. Prvog dana je razmišljao o svom djetinjstvu, drugog dana o svom odrastanju a trećeg dana o vremenu kada je već postao odrastao čovjek. Sve grijehe kojih se sjetio pisao je u bilježnicu. Onda je otišao kod brata koji je bio spreman da mu bude ispovjednik. Izvadio je bilježnicu i pročitao ih sve redom. Onda je htio zatvoriti bilježnicu i odložiti je. Njegov ispovjednik mu je zatražio tu bilježnicu, poderao je na sitne komadiće i bacio u kantu za smeće. I upravo to je postalo živo svjedočanstvo o uništenju grijeha. Nakon toga su se zajedno molili i brat mu je u Isusovom imenu objavio oproštenje grijeha. U tom trenutku je shvatio da su grijesi toliko daleko koliko je daleko istok od zapada. Tijekom molitve je osjetio i sigurnost oproštenja i počele su da se iscjeljuju sve njegove rane i boli na duši.
PROČITAJE: Trebamo li priznati grijehe onima protiv kojih smo zgriješili?
Nije potrebno spomenuti sve. Također, čovjek nije sposoban sve odjednom ispovjediti. Treba ispovjediti to što Gospodin Bog spomene. Ne treba iz sebe “cijediti” grijehe zbog kojih čovjek nije bio okrivljen i koje bi ispovijedao samo zbog ljudi.
Tri važne stvari za ispovijedanje grijeha
Prilikom ispovijedanja grijeha jako su važne tri stvari: ispitivanje savjesti, osjećaj težine i bola, i čežnja da se izbjegne grijeh.
1. Ispitivanje savjesti – pokušajmo sagledati sve prepreke koje nas sprečavaju da dođemo bliže Bogu i da Ga više ljubimo. U općem ispovijedanju je jednostavno “pročešljati” pojedine grijehe. Ustvari, treba ispovjediti grijehe srca: ponos, pohlepu, ljutnju … a također i grijehe tijela: požuda, lijenost … Luther je prilikom svog ispovijedanja prolazio kroz svih deset Božjih zapovijedi, a to je preporučivao i drugima.
2. Osjećaj težine i bola – to nije osjećaj, mada i osjećaji mogu biti uključena. Riječ je o osjećaju bola zbog toga što je sablažnjeno i uvrijeđeno Božje srce koje nas voli. Ponekad se mogu javiti samo emocije, primjerice plač, ali ne mora se raditi o iskrenom ispovijedanju. Čovjek može osjećati bol sam zbog sebe. Stvarno osjećanje težine i bola znači shvaćati ispovijedanje potpuno ozbiljno.
3. Čežnja da se izbjegne grijeh – molimo Gospodina da nam da snagu za novi život. Na ispovijedanje ustvari navodi čežnja da se bude oslobođen od grijeha. John Wesley je jednom rekao: “Dajte mi sto propovjednika koji se ne plaše ničeg osim grijeha, i ne traže ništa drugo osim svog Boga … to bi prodrmalo vrata pakla i raširilo Božje kraljevstvo na zemlji.” Prilikom ispovijedanja uvijek treba čeznuti da se bude obuzet Bogom i željeti to što želi i On. Bog je Pastir koji će ostaviti 99 ovaca kako bi pronašao jednu izgubljenu ovcu i vratio je na dobru pašu.
Na kraju još recimo i to što učiniti kada netko dođe s molbom da budemo njegov ispovjednik. To je duhovna služba i zato se dobro za nju se pripremiti. Kada sam svjestan svojih grijeha i svojih borba, onda se neću sablažnjavati nad drugima. Kada znam koliko je teško i bolno ispovijedanje grijeha, onda nikada neću izdati onog koji se ispovijeda. Također, iznimno je važno i bezuvjetno čuvanje tajne! Pazimo na svoju znatiželju, da ne bi od drugih “izvlačili” nevažne detalje. Također treba obratiti pozornost i na to da se ne prekida ispovijedanje nezgodnim riječima i pitanjima, kako ne bi narušili svetost trenutka ispovijedanja.
Ispovijedanje i priznanje nas čuvaju od dvoličnosti i farizejstva. Svi smo pred Bogom veliki grešnici i zato je potrebno ispovjediti grijehe. Također, treba biti uvijek spreman pa i drugima biti ispovjednik u istoj borbi.
Autor: Pavel Černy
