Sedam posljednjih Isusovih izjava s križa i njihovo zapanjujuće značenje

Ovo su posljednje Isusove izjave s križa!

Isusove izjave s križa

Sva su Kristova učenja moćne životne riječi. No, Njegovih sedam posljednjih izjava dok je umirao za nas dostojne su detaljnog razmatranja. Trebale bi promijeniti naše živote.

Da ste stajali u gomili tog dana i promatrali Isusa kako umire, čuli biste ga kako izgovara sedam zapanjujućih izjava. Izvanredne riječi, ne samo jer je bio primoran, nego zbog dubokog značenja koje prenose. A u ovih sedam posljednjih Kristovih izjava nalazimo trajan primjer kako i mi moramo misliti i živjeti!

1. „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!’ I dijeleći haljine njegove, baciše kocku“ (Luka 23,34).

Isus je ispunio proročanstvo da će „posredovati za bezakonike“ (Izaija 53,12). Kome je govorio? U stvarnosti, svima nama. Kao što je Petar objasnio nekoliko tjedana kasnije, „sav dom Izraelov“ razapeo je Krista (Djela 2,36). Tada je Petar rekao svima u hramu: „Začetnika života ubiste“ (Djela 3,15). Pavao je proširio popis grešnika na svako ljudsko biće (Rimljanima 3,23).

Petar je dalje rekao: „I sada, braćo, znam da ste ono učinili iz neznanja kao i glavari vaši“ (Djela 3,17). Znači li to da Bog spušta svoj standard pravednosti na našu razinu neznanja? Ne! Neznanje nije nevinost, stoga ih je Petar potaknuo da se pokaju – okrenu od grijeha za koje je Krist morao umrijeti – da im bude oprošteno.

Iako smo zbog grijeha i mi bili Božji neprijatelji, On se nikad nije hladnokrvno okrenuo od nas, kao što Isusove riječi tako snažno ovdje pokazuju. Možemo li, dakle, učiniti išta manje od ovoga: „Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas zlostavljaju i koji vas progone“ (Matej 5,44)?

2. „Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju“ (Luka 23,43).

Dva kriminalca, koja su kriva i zaslužuju smrt, visjela su pokraj Isusa. Obojica su ga vrijeđali (Matej 27,40-44); ali kasnije, kad je netko ponovno ismijavao Krista, jedan od njih je imao značajnu promjenu srca i odgovorio: „Zar se ni Boga ne bojiš, ti što si pod istom kaznom?“ (Luka 23,40). Prisjetivši se da nas čeka sud pred Bogom, priznao je njihovu pravednu osudu i Isusovu nevinost – „No ovaj nije nikakva zla učinio“ (stih 41).

Čak još neobičnije, izrazio je vjeru da će Krist vladati u Božjem dolazećem kraljevstvu – „Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u kraljevstvo svoje“ (stih 42).

Isusov je odgovor dokazao istinu iz Hebrejima 7,25: „Zato i može u potpunosti spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu kad svagda živi da se zauzima za njih.“

Zanimljivo, dok ga je masa vrijeđala, ismijavala i pljuvala, Isus im ništa nije odgovarao. Ali kad je ovaj kriminalac ponizno i pokajnički tražio milost, Isus je odmah odgovorio suosjećanjem i obećanjem. Ovo je Božji um, Božja ljubav. Bog je uvijek spreman odgovoriti na pokajanje.

Vidimo li sami sebe u riječima tog kradljivca, svjesni našeg grijeha i potrebe za Božjim milosrđem? Gledamo li isto tako milosrdno druge kako je Isus vidio tog čovjeka – potencijalnog sina Božjeg koji nakon što se okrenuo Bogu, ima priliku biti u Njegovoj obitelji i kraljevstvu?

Snimka zaslona: YouTube

3. „Ženo, evo ti sina!“ (Ivan 19,26-27).

Marija je vidjela više od njezinog udjela žalosti u životu s Isusom. Sada, kad je vidjela svog odraslog Sina kojeg ljudi mrze i kojeg su prijatelji napustili, stajala je „kod križa Isusova“ (stih 25).

Nema sumnje da se prisjetila Šimunovih riječi kad je Isus bio dijete: „Evo, ovaj je postavljen na propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu… (a i tebi samoj mač će probosti dušu)“ (Luka 2,34- 35).

Isus je sada intenzivno patio, ali ipak razmišljao o potrebama majke koja ga je voljela te se pobrinuo da o njoj ubuduće skrbi Ivan. Iako većina priče o Njegovim posljednjim satima ističe Njegov odnos s nebeskim Ocem, otkriva poštovanje koje je osjećao za svoju ljudsku majku.

Nekoliko sati prije, Isus je oprao noge učenicima, podučavajući ih da ponizno služe drugima. Isto tako, dok je naš duhovni odnos s Bogom najvažnija predanost u životu, ne smijemo zanemariti odgovornost koju nosimo u našim fizičkim odnosima. „Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe“ je druga velika zapovijed (Matej 22,39).

3. „Eli, Eli, lama sabahtani?“, to jest: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27,46).

David je jednom napisao: „Ne vidjeh pravednika ostavljena“ (Psalam 37,25). „Ostaviti“ znači napustiti ili ostaviti bespomoćnim. Napuštanje je užasno iskustvo, ali napuštanje od Boga bilo bi nešto najgore!

Zasigurno, Njegov ga Otac nije napustio! Kasnije izjave pokazuju da je Isus znao da ga Njegov otac nije napustio, ali ga je na trenutak ostavio bespomoćnim. Zašto?

Prvo, Isus je preuzeo na sebe sve grijehe čovječanstva – „GOSPOD je na nj svalio bezakonje sviju nas“ (Izaija 53,6) – a Bog ne bi intervenirao da ublaži bilo što povezano s kaznom grijeha. Grijeh uzrokuje patnju, a Krist je podnio punu težinu, uključujući i emocionalnu traumu shvaćanja kako nas grijeh odvaja od Boga!

Ranije je izjavio: „Otac me ne ostavi sama“ (Ivan 8,29). Nikada nije iskusio samoću koja dolazi od toga da bude odsječen od Boga, ali sada ponijevši grijehe svijeta, to se dogodilo.

Jeste li se ikad osjećali sami, napušteni? Krist pozna taj osjećaj i može vam pružiti razumijevanje i vjeru koja vam je potrebna u takvim vremenima!

Također zapazite da kad je pitao: „Zašto si me ostavio?“, samo je postavio pitanje. Samo zato što se osjećao napušteno, ne bi napustio Boga. Nije bilo optuživanja Boga, nije bilo dovođenja u pitanje Božje ljubavi, nije bilo sumnjanja u Njegova obećanja. Kao što su neki primijetili, bio je to „vapaj u nevolji, a ne nepovjerenje“.

Nešto drugo vrijedi spomenuti. Ranije tog dana vjerski vođe, očigledno odbacujući ga kao svog Spasitelja, ismijavali su Isusa i išli toliko daleko da su to činili riječima iz Psalma 22, mesijanskog proročanstva (Matej 27,41-43). Kad je Isus kasnije povikao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, također je citirao Psalam 22 – isti psalam kojeg su koristili Njegovi zlostavljači!

Koristeći ovaj stih natrag protiv njih značilo je Njegovo pobijanje da su doista razapeli Mesiju! Znao je da ovaj psalam proriče Njega; i iako je bio tjeskoban zbog privremenog napuštanja, znao je da će Bog odgovoriti.

Ipak, zapitajmo se u vezi nas: Je li nas Otac ikada pitao: „Moje dijete, moje dijete, zašto si me ostavilo?“ Svi smo, naravno, napustili Boga kroz našu grešnost. Nije li vrijeme da se to zaustavi?

5. „Žedan sam“ (Ivan 19,28).

„Nakon toga Isus, kako je znao da je sve već svršeno, reče da bi se ispunilo Pismo: ‘Žedan sam!’“ U svojoj tjeskobi Isus je ostao bistre glave i svjestan da se proročanstvo iz Psalma 69,21 još uvijek trebalo ispuniti: „I dadoše mi žuč za jelo, i u žeđi me mojoj octom napojiše.“

Ovo opet pokazuje Njegovu tjelesnu patnju (Hebrejima 2,17-18), i zato razumije naše rane.

Ali još važnije, žeđ je također duhovna stvar. „Svatko tko pije od ove vode, opet će žeđati. A tko god pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka. A voda koju ću mu dati postat će u njemu izvor vode što teče u život vječni“ (Ivan 4,13-14; vidi 7,38-39).

Ušao je u naše cipele, pa hodajmo u Njegovim! Otkrijte ono što je znao: „Blaženi gladni i žedni pravednosti, jer oni će se nasititi“ (Matej 5,6).

6. „Svršeno je!“ (Ivan 19,30).

Što je bilo dovršeno? Mnogo toga! Taj dan je bilo ispunjeno barem 25 mesijanskih proročanstva, svjedočeći nadahnuće Božje Riječi. U dobi od 12 godina, Isus je rekao: „Niste li znali da mi valja biti u onome što je Oca mojega?“ (Luka 2,49); i sad je to djelo koje mu je dodijeljeno bilo dovršeno!

Samo nekoliko minuta dijelilo ga je od zaključivanja svog konačnog djela u tijelu – nudeći sebe kao žrtvu pomirenja, svoje bičevano tijelo i prolivenu krv kao plaću za naše grijehe. Isus se nikad nije kolebao u vezi svoje sudbine – Jaganjca Božjega, „zaklana od postanka svijeta“ (Otkrivenje 13,8). Sada je pobijedio! „Upirimo pogled u začetnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjede zdesna prijestolju Božjemu“ (Hebrejima 12,2).

Završila je i Sotonska sudbina! Isusovom smrću „uništi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla“ (Hebrejima 2,14). Sotona će biti bačen u bezdan, ali to tek dolazi.

Što je Bog vama dao da dovršite? Možemo li biti tako posvećeni kao Onaj koji je izdržao do kraja i dovršio svoje djelo za nas?

7. „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Luka 23,46).

Onaj koji se dobrovoljno predao u ruke svojih krvnika, sada se predao u ruke svoga Oca. U životu je uvijek bio podvrgnut volji svoga Oca, a ni sada u smrti nije bilo drugačije.

Nestao je osjećaj ostavljenosti koji je doživio nedugo prije toga. Znao je da će Bog odgovoriti na Njegovo očekivanje, stoga hvatajući svoj posljednji dah, Isus je izgovorio posljednje riječi – riječi potpune vjere.

Naravno, točno kako je predodređeno, tri dana kasnije Bog ga je doveo natrag u život.

Možemo li se i mi staviti u Božje ruke, ne samo kad umiremo, već poput Krista u svakodnevnom životu?

Što bi nam Krist sada rekao?

Oduševljeni smo onim što je naš Spasitelj prošao dok je umirao, a još je bolje znati što je mislio i rekao. Bog je sačuvao te riječi – i sve riječi u Bibliji – jer kao što je Krist proglasio u Ivanu 6,63: „Riječi koje vam ja govorim duh su i život su.“

S obzirom da je On dao svoj život za nas, najmanje što možemo učiniti jest živjeti za njega, zar ne? Ono što nam sada kaže nije ništa drugačije od onoga što je izjavio nekoliko godina prije svoje smrti: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih“ (Matej 4,4).

Autor: Clyde Kilough; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Lifehopeandtruth.com

Reci što misliš