Kako će se spasiti oni koji nikada nisu čuli za Isusa?

Ako je spasenje u Isusu Kristu, jesu li oni koji ne vjeruju u Njega osuđeni?  Ako jesu, nije li to nepravda? Na ta pitanja obično odgovorim u pet točaka.

Biblija je praktična knjiga, a ne filozofska.

Ne daje izravne odgovore na hipotetička pitanja. Ovo je pitanje hipotetičko, jer dolazi od osobe koja je čula za Isusa Krista.

Pouzdano možemo znati da je Bog pravedan.

Postavivši retoričko pitanje Bogu: ”zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?” (Post 18,25). Abraham je očekivao jasan odgovor: ”Naravno da čini.” Ne moramo se bojati Božje nepravde jer će On biti pravedniji od nas. Na Dan suda svaki koji pravo razmišlja reći će o Božjem sudu: ”Potpuno je pravedno.”

Znamo da nikoga neće spasiti njegova religija.

Spašeni smo Božjom nesebičnom ljubavlju po vjeri u Isusa Krista (Ef 2,8). On je umro za naše oproštenje grijeha. Spasenje primamo prihvaćajući taj dar vjerom.

Važno je zapaziti mogućnost spasenja po milosti, kroz vjeru, premda osoba nikada nije čula za Isusa.

”Abraham vjerova Bogu i to u se uračuna u pravednost” (Rim 4,3). Pavao nam kaže da David proglašava ”blaženim onoga komu Bog uračunava pravednost bez djela” (Rim 4,6). To je moguće zbog učinkovitosti križa za sve koji su živjeli prije Krista i nakon toga. Abraham i David su primili oproštenje zbog onoga što je Isus učinio za njih na križu.

Oni nisu imali tu prednost poznavanja Boga koju mi imamo znajući da nam je oprošteno. Oni nisu imali to pouzdanje koje mi imamo poznavajući ”Isusa Krista raspetoga” (1 Kor 2,2). Bilo kako bilo, Pavao nam kaže da su oni opravdani vjerom.

Na isti će način ljudi koji su živjeli u Kristovo vrijeme i poslije njega biti opravdani vjerom – čak ako osoba i nije čula za Njega. Isus nam govori o usporedbi o farizeju i cariniku koji je molio: ”Bože, smiluj se meni grješniku”, da je ovaj otišao kući opravdan pred Bogom (Lk 18,9-14). Ovo je naravno istina za svakoga koji nije čuo za Isusa, a molio je kao i onaj carinik.

”Bitni su čimbenici, čini se, Bogom dan osjećaj grješnosti ili potrebe i samoovisnost o Božjoj milosti. Ako čovjek za kojega ovo vrijedi kao istinito čuje i razumije Evanđelje, onda ja vjerujem da će on biti među onima na misijskom polju kojega će netko sresti i prihvatiti Evanđelje uz riječi: ”Na ovo sam čekao cijeli svoj život. Zašto niste ranije došli i rekli mi za to?” A, ako nikada nije čuo Evanđelje, onda će se jednoga dana probuditi na nebu gdje će slaviti onoga koji mu je u vrijedme kad nije poznavao Boga iskazao milost.” (J. N. D. Anderson, Christianity and Comparative Relgion, str. 105.)

Ističemo postojanje biblijskih osnova za velika nadanja.

Abrahamovi potomci (duhovni i fizički) bit će ”brojni poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj” (Post 22,17). Na isti način smo ohrabreni Pavlovim riječima da će biti mnogo više spašenih nego izgubljenih zbog Kristovog djela spasenja koje je uspješnije od Adamovog pada i zbog Božje milosti koja će preplaviti novim životom, ”mnogo više” od Adamovog prijestupa i pada u smrt. (Rim 5,2.15).

Ako je tako, zašto trebamo govoriti drugima?

Prvo, zato što se slava Božja još nije očitovala. Drugo zato što nam je Krist zapovjedio ići u svijet i propovijedati dobru vijest. Treće, bez poznavanja Krista, nitko nema jamstvo oproštenja grijeha i puninu života koju nudi, kako na ovom svijetu, još više na onom. Jer Isus nije samo put i istina, nego i ”Život”.

Autor: Nicky Gumbel; iz knjige ”Odgovori na pitanja” (KC Dobrog pastira Osijek)