Odrecite se svojih isprika: Kako nas Krist oslobađa od naših grijeha?

Krist nas oslobađa od naših grijeha! On je umro za njih, oprostio nam, no to ne znači da mi ne moramo ništa činiti. 

Ako se vratimo na početak naše duge i razarajuće povijesti s grijehom, pronaći ćemo gomilu izgovora. Kad je voće dodirnulo Adamove i Evine usne, iz njihovih usta počele su ići isprike.

Umjesto poniznosti i priznanja, Adam je pokušao svoju krivnju prebaciti na svoju suprugu: „Žena koju si mi dao, dala mi je plod s drveta, a ja sam jeo.“ (Postanak 3,12) Adam nije pokazao odgovornost. Odgovorna je bila žena ili čak Bog koji Mu je dao tu ženu. Eva je, nakon što je čula Adamovu optužbu, odgovornost prebacila dalje: „Prevarila me je zmija pa sam jela.“ (Postanak 3,13)

Ono što nikada prije nisu činili, postalo je prirodno. Prvi muškarac i žena, naši praroditelji, otkrili su kroz zabranjeni plod način kako prikriti svoje zlo. I to znanje prenijeli su na svoju djecu. Vrtovi ljudskih umova postali su ispunjeni smokvinim lišćem kako bi sakrili golotinju naših grijeha. Svi smo postali krojači i krojačice, oblačeći svoje neuspjehe u finu odjeću.

Užareni ugljen koji vodi prema nebesima

Nakon pada, malo značajki prikazuje kreativnost Adamove obitelji bolje od naših pokušaja kako izbjeći odgovornost. Aron i lijenčina iz Izreka moja su dva omiljena primjera. 

Kad je Mojsije sišao s planine i pronašao Arona kako vodi ljude u obožavanju idola, Aron je objasnio Mojsiju svoj dio ovako: „Dali su mi zlato, a ja sam ga stavio u vatru i iz njega je izašlo tele.“ Izlazak 32, 24). Tele je izašlo iz vatre. Nitko ga nije izradio; nitko se nije njime bavio; tele je nastalo iz naizgled nevinog bacanja zlata u vatru. Ili razmotrite ono što kaže lijeni čovjek u Izrekama. Kako bi objasnio zašto neće napustiti svoj krevet i otići na posao, lijenčina se buni: „Vani je lav! Bit ću ubijen na ulici!“ (Izreke 22, 13; 26,13). Oh, radio bi on, tako nas uvjerava, samo da jeruzalemskim ulicama ne prolaze ti lavovi koji jedu ljude. 

Prilično je šokantno otkriće da ljudi, u svoj svojoj iskazanoj želji za nesmetanom slobodnom voljom, često ne žele ništa takve vrste. U Božjem svijetu sloboda djelovanja podrazumijeva ropstvo odgovornosti. A odgovornost za svoje postupke jedna je stvar koju grešnici ne žele. Pohvale koje primamo bez kvalifikacije; stvari koje opravdavamo prolaze poput gorućeg ugljena.

Kad smo uhvaćeni u prijestupu i mi krivimo supružnike, vatru za stvaranje idola ili zmiju. Kada ne obavljamo naše dužnosti i mi smo skloni za to okrivljavati lavove koji lutaju ulicama. I poput Adama, naši izumi ne ostaju vodoravni. Uskoro podižemo naš plameni ugljen prema nebu.

Rođeni ovakvi

Kako je vrijeme prolazilo, naši su alibiji postajali sve sofisticiraniji; neki su čak otišli u sjemenište. Nakon proučavanja iscrpne Božje suverenosti i Njegove brižnosti, neki su zaključili da ne mogu biti odgovorni za svoj grijeh. Ako se ovom Pismu doda objava njihove nesposobnosti, oni imaju više nego dovoljno izgovora za ne djelovanje u poslušnosti, vjeri ili ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kako bi Bog mogao očekivati da će ptice bez krila letjeti?

Razgovarao sam s nekoliko takvih muškaraca. Prestali bi gledati pornografiju, spavati sa svojim djevojkama, opijati se i živjeti za užitke ovoga svijeta, ako bi to ovisilo o njima. Ali ne mogu. Da bi oni to mogli, to im mora omogućiti Bog. Da je htio drugačije, oni bi živjeli drugačije. Uvjeravaju me, pročitali su svoje Biblije. Znaju da su robovi grijeha, mrtvi u prijestupima, da su rođeni ovakvi. Doista, njihove su ih majke začele u grijehu.

Koliko je do njih, kažu, njihovi su slučajevi beznadni. Imaju izopačenu narav; prodani su grijehu zbog Adama. Ako Krist želi, možda će i oni biti izliječeni. Ali do tada, kako mogu biti krivi zbog toga što prebivaju u jami grijeha? Ne mogu sami sebe uskrsnuti i dati si nova srca. Potpuno su nesposobni ugoditi Bogu; kako mogu se mogu okrenuti Bogu ako se prije toga Bog nije okrenuo prema njima? „Može li čovjek primiti i jednu stvar, ali s neba?“ (Ivan 3, 27). Ako Njegov suvereni izbor ne ovisi o ljudskoj volji ili naporima i ako Bog može otvrdnuti koga hoće, „zašto još uvijek pronalazi krivicu?“ (Rimljanima 9,19)

Njihovom reformiranom tulipanu nedostaje nekoliko latica. Znaju da su izopačeni, znaju da je Krist umro za svoje, znaju da im je potrebna neodoljiva milost, ali dok im je Bog ne da, kako im se može zamjeriti to što se opiru? I tako, oni i dalje vrte cvijet kako bi se oslobodili života u grijehu, s pola srca čekajući da ih Bog zagovori i spasi.

Grješnici pod suverenim Bogom

Oni imaju pravo kada kažu da su mrtvi u svom grijehu. (Efežanima 2, 1) Trebaju nova srca koja im samo Bog može dati. (Ivan 3, 3-5; Ezekiel 36, 26) Oni su robovi grijeha, odvojeni od Krista. (Rimljanima 6, 20) Oni hodaju po tijelu i ne mogu ugoditi Bogu. (Rimljanima 8,  6–8) A Bog u potpunosti kontrolira sve pojedinosti na svijetu, uključujući njihovo spasenje za vječnost. (Efežanima 1,11) Ali takav ne priznaje potpunu sliku koju Sveto pismo daje o ulozi ljudske volje i ljudske ovisnosti o grijehu.

Takvi ljudi, koji sebe predstavljaju kao ljude koji nisu dobili Božju providnost i koji stoga zaključuju da nisu odgovorni za svoj grijeh, nisu razmišljali o tome kako Bog opisuje pobunu kao aktivnu i svojevoljnu, stavljajući same grešnike kao podanike, a ne kao predmete njihovih pobunjeničkih planova. 

  • Odbijate doći k meni kako biste imali život.“ (Ivan 5, 40)
  • Koliko bih često okupljao vas djecu, ali vi to niste željeli.“(Luka 13, 34)
  • Ljudi su više voljeli tamu nego svjetlost, jer su njihova djela bila zla.“ (Ivan 3,19)
  • Istinu o Bogu zamijenili su laži i štovali su i obožavali stvorenja, a ne Stvoritelja.“ (Rimljanima 1,25)
  • Krenuli su za bezvrijednošću i postali sami bezvrijedni.“ (Jeremija 2,5)
  • Umire zbog nedostatka discipline, a zbog  svoje ludosti zaluta.“ (Izreke 5, 23) 

U Božjem svijetu Bog je u potpunosti suveren nad svim grijesima, a ljudi su u potpunosti odgovorni za svoj grijeh. U Svetom pismu se tako govori o najgnusnijem zločinu u povijesti svijeta, ubojstvu Božjeg Sina. „Isusa, izručenog prema određenom Božjem naumu i predznanju, razapeli ste i ubili rukama bezakonika.“ (Djela apostolska 2, 23) Ovaj grijeh svih grijeha počinjen je pod određenim scenarijem povlačenja olovke pisca, no izvršili su ga bezbožnici, koji su odlučili zabijati čavle.

Bog koji nosi naše grijehe

Ljudi nisu marionete, da bespomoćno vise na završecima providnosti. Ne zamišljamo da smo takvi kad dođe vrijeme za primanje zasluga, ali to činimo kad dođe vrijeme za priznavanje odgovornosti. Pod svojim suverenim vodstvom, koje ispisuje svaki potez i sitnicu priče, koja je prožeta hvalevrijednim i grešnim izborima ljudi, Bog nam je dao dostojanstvo izbora. A mi smo izabrali, čovjek koji je mamljen vlastitim željama (Jakov 1,14-15) ono što nije Bog.

Ali čudo svih čudesa je u tome što je na pozornicu izišao sam Bog, Sin koji je poprimio ljudsko obličje, kako bi preuzeo odgovornost za tuđi grijeh. Dok smo upirali prstom u bilo koga ili bilo što drugo samo kako bismo sebe lišili odgovornosti, on je došao kako bi bio proboden za naše grijehe, nakon čega je stajao optužen u tišini, noseći strašnu težinu užasnih posljedica grijeha: bijesa i smrti. I nije umro zbog isprika, nego zbog grijeha. Ne za opravdanje ljudi, koji nisu mogli učiniti ništa drugo, nego je umro dragovoljno za neposlušne, uhvaćene u njihovim prijestupima. Došao je kao Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. U ljubavi, Isus je Bog, koji je preuzeo krivicu. 

Slobodni preuzeti krivicu

Ne bi li svi ljudi trebali tražiti ovog Boga? Iako ne možemo spasiti sami sebe, niti odbaciti grozni jaram ropstva grijehu, grešnici mogu učiniti više od prepuštanja svega slučaju i očekivanja pakla. Oni mogu i moraju ići ovom divnom Bogu. Bog poziva sve: 

Tražite Jahvu dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek` bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek` se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju.“ (Izaija 55, 6-7) 

Zašto bi trebali ostati u svinjcu kada takav Otac živi tik do njih i trči im u susret? Nitko se ne može spasiti, ali svi su pozvani otići k onome tko ih može spasiti, nakon čega se mogu prilijepiti uz Njega kao nekoga tko je jedino plovilo u brodolomu našeg ubijenog čovječanstva.

Nakon što Ga pronađemo, Njegova providnost, umjesto da nas izbaci poslušnosti, postaje naš razlog za poslušnost: „Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.“ (1. Korinćanima 10, 13). Po Božjoj milosti, svaka kušnja sada ima izlazna vrata.

Ako ne uspijemo proći kroz ta vrata, ne smijemo drugima ukazivati na njihove propuste, a da nismo pogledali na naše. Ne trebamo se praviti glupi, niti kriviti naše okolnosti, niti izmišljati grabežljivce koji su nam se ispriječili. Kršćani sami mogu grijesima pogledati u lice i posjedovati ga, priznati i pokajati se za grijeh, jer samo mi znamo Spasitelja koji umrije kako bismo dobili oprost grijeha. 

Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala DesiringGod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: