Nikada nisam mogla ni zamisliti da bi takva situacija mogla snaći baš mene i da će ona potpuno promijeniti moj život, a i živote mojih kćeri: vjerujem da je baš po toj tragediji Bog htio izliječiti mnoga srca i donijeti im obnovu. Moja je molitva da Bog po mojoj priči govori čitateljima i da ih pritom ohrabri.
Odrasla sam u kršćanskoj obitelji; čak štoviše, otac mi je bio glavni starješina u Crkvi Božjoj u Srbiji. Odmalena sam poznavala Boga i učila o Njemu. Udala sam se kada sam imala 21 godinu za predivnog čovjeka i s njim dobila dvije kćeri: Sonju i Ninu. S obzirom na to da je moj suprug odrastao bez roditelja, jako je cijenio obitelj i ulagao puno u naš brak, a posebno u odnos i komunikaciju s našim kćerima. Trudili smo se što više vremena provoditi zajedno: zajednička jutarnja kava i barem jedan zajednički obrok dnevno bio je obavezan. Voljeli smo se družiti, igrati, razgovarati i zajednički se moliti.
Moj suprug je bio biskup i pastor Crkve Božje u Beloj Crkvi, a isto tako smo služili i u Beogradu u našoj mjesnoj crkvi. Osim toga, kao obitelj smo radili na osnivanju crkve u Borči, u dijelu Beograda koji ima oko sto tisuća ljudi, a nema ni jednu evanđeosku zajednicu. Timski smo djelovali i u svemu smo bili podrška jedni drugima.
Dogodilo se to 12. ožujka 2015. godine. Taj dan započeo je kao i svi ostali. Rano ujutro otišla sam na posao, a kasnije i djeca u školu. Miroslav je bio slobodan, poslijepodne je posjetio brata koji živi u drugom dijelu grada. Navečer mi se javio da kreće kući. Autom je trebao stići za pola sata, ali nije došao u predviđenom vremenu. U tom trenutku smatrala sam to nevažnim. Međutim, kako ga nije bilo još sat i više vremena, odlučila sam ga nazvati. Nije se javljao. Bilo mi je to čudno: nazvala sam njegovog brata i pitala je li krenuo. Kako mi je njegov brat rekao da je otišao još prije skoro dva sata, počela sam se brinuti. Nazvala sam policiju i pitala je li na tom dijelu puta bila neka prometna nesreća: odgovorili su mi da nije. Sama sam htjela provjeriti informaciju pa sam otišla na Internet i saznala da je u dijelu grada blizu naše kuće ubijen taksist.
Suprugov brat je krenuo autom istim putem da provjeri što se dogodilo: da mu se možda nije pokvario auto. Došao je na par kilometara od naše kuće i tu je put bio blokiran. Bilo je dosta policije s vozilom hitne pomoći. Raspitivao se kod njih o Miroslavu i njegovom autu, ali nisu ništa znali. Tada sam povezala neke stvari iz priče i shvatila da se radi o nečem drugom. Mislila sam da je možda Miroslav bio na mjestu ubojstva i da ga je policija privela kao svjedoka.
Kasnije tu večer ponovno sam nazvala policiju da pitam je li Miroslav priveden, na što sam dobila odgovor da uvid još nije završen i da nitko nije priveden. To mi je bilo čudno jer njega nije bilo na mjestu zločina, a nije bio ni priveden… S obzirom na to da je put do našeg stana bio blokiran, čekala sam da se otvori i nadala se povratku moga Mićka. Još uvijek se nije javljao na telefon…
Oko pola jedan poslije ponoći automobili su počeli pristizati, a ja sam gledala kroz prozor nadajući mu se. Međutim, njega nije bilo: svi su otišli svojim putem i sve je utihnulo. Legla sam u krevet i uspjela odspavati do pola četiri. Onda sam opet nazvala policiju kako bih prijavila njegov nestanak s namjerom da mi daju neku informaciju. Međutim, ništa mi nisu rekli. Ujutro sam osobno otišla u policijsku stanicu kako bih se raspitala za supruga. Ispričala sam im kako ja vidim cijeli događaj, a oni su mi odgovorili da Miroslav nije priveden. Poslije toga sam odlučila prijaviti da je nestao. Poslali su me na razgovor kod inspektora, a zatim od jednog ureda do drugog. Nisu imali nikakvu informaciju o mome suprugu, ali su shvatili da se nešto događa.
Obavljali su razne razgovore, a između ostaloga, pitali su me što je moj suprug imao na sebi od odjevnih predmeta. Već prije sam pogledala u njegov ormar da vidim što nedostaje pa sam im rekla što je obukao. Dobila sam neku nadu da je možda stvarno tu negdje. Čekala sam ispred ureda dok su oni provjeravali neke informacije. Za vrijeme tog čekanja netko mi je od prijatelja telefonski javio da je u blizini ubojstva taksista pronađeno još jedno tijelo. Nisam mogla vjerovati da bi to mogao biti baš moj suprug. Vrijeme koje sam provela čekajući u hodniku malo se odužilo. U međuvremenu sam se javila još nekim bliskim ljudima i obavijestila ih o cijeloj situaciji. Na klupi pokraj mene sjedio je nepoznati gospodin i slušao što pričam. U jednom trenutku mi je pružio svoj telefon i mogla sam pročitati vijest o inicijalima i godištu ubijenog muškarca koji je zapravo bio moj suprug. Uslijedio je šok. Nisam to mogla povjerovati, ali ni ignorirati jer je bilo previše naznaka. Policija mi još uvijek nije mogla potvrditi tu informaciju jer Miroslav nije kod sebe imao dokumente: čekali su nalaze od otisaka prstiju. Poslije približno sat vremena s terena je došao inspektor i pokazao mi fotografije na kojima sam identificirala tijelo moga supruga.
Što se zapravo dogodilo? Jedan mladić je navodno htio prodati taksistu pušku. Dok su oni isprobavali je li puška ispravna, došlo je do nekog nesporazuma i taj mladić je ubio taksista. U nekom od sljedećih trenutaka moj je suprug naišao autom. Kako je vidio taksi u kanalu pokraj puta i čovjeka gdje leži na cesti, zastao je kako bi mu pružio pomoć. Pitao je: “Je li sve u redu? Što se događa?” Dok mu se približavao, vjerojatno je ugledao čovjeka s puškom u rukama ili mrtvog taksistu i počeo je bježati natrag u grmlje kraj puta. Uspio je pobjeći oko 150 metara i onda je s leđa bio ubijen. Ubojica je uzeo naš auto i pobjegao. S obzirom na to da Mićko nije ubijen baš blizu taksista, njegovo tijelo pronašli su tek sutradan, i to slučajno.
U policiju su došli još neki naši prijatelji i u tim teškim i nestvarnim trenucima bili uz mene. Nismo mogli povjerovati i prihvatiti istinu da Mićka više nema, a opet, ta je stvarnost bila tako očigledna. Naša djeca su također tu informaciju saznala preko Interneta jer su svi iz minute u minutu očekivali nove informacije. Kada sam se tog popodneva našla s kćerima, one su očekivale da ću im reći kako to nije istina. Bilo je jako teško i bolno potvrditi tu istinu i reći im da više nemaju oca.
Nakon svega toga počela nas je posjećivati rodbina, prijatelji i susjedi jer su svi bili u nevjerici, šokirani i tužni… Dok sam sjedila s njima i opisivala im cijeli događaj, pažnju su mi privlačile naše obiteljske slike koje su stajale u dnevnoj sobi. Bila sam tužna, ali nisam mogla biti ljuta, bijesna i očajna. U meni se javio osjećaj zahvalnosti radi zajedničkog života koji smo imali priliku provesti zajedno. Bili smo u braku osamnaest godina i imali smo dobar brak. Ulagali smo u njega te se jako voljeli i poštovali. Većinu vremena provodili smo zajedno, ispunjavale su nas zajedničke aktivnosti… Nisam imala za čim žaliti u smislu propuštenih prilika jer smo mi naše vrijeme iskoristili što je više moguće da se družimo, upoznajemo, čitamo Božju riječ i molimo. Otvarali smo srca jedno drugome te bili otvoreni kao knjiga – bez tajni. Rekla sam si: “Moraš žaliti, to se tako radi. Ali za što? Mićko je kod Gospodina u vječnoj slavi, kod svog Spasitelja za kojim je čeznuo cijeli svoj život i za njim ne mogu žaliti. Da žalim sebe?” Ne, nisam se htjela prepustiti samosažaljenju, već sam smogla snage i pogledala gore u Božja obećanja koja su mi tada došla na pamet. Jasno mi je u glavi odzvanjala riječ da Bog sve izvodi na dobro onima koji ga ljube! Nisam shvaćala što može biti dobro u svemu ovome, ali sam vjerovala. Onda sam se opet zapitala kako ću živjeti s jednom plaćom, kako ću školovati djecu i kako ću plaćati račune? Tada sam se sjetila redaka da se Bog brine za udovice i sirote, kako je to David rekao: “Bijah mlad i ostarjeh, ali ne vidjeh pravednika ostavljena i djece njegove da prose kruh.” Mnoge negativne i zabrinjavajuće misli su mi dolazile u um, ali je istovremeno dolazila i utjeha i ohrabrenje kroz retke iz Biblije. Imala sam dojam da sve znanje koje sam cijeli život prikupljala putem čitanja Biblije, seminara i konferencija, sada mogu primijeniti i na taj način aktivirati Božju istinu i živjeti je.
Uslijedila je prva noć. Kod nas u stanu je spavalo od 10 do 15 ljudi, ali nitko nije mogao zaspati. Svi smo ostali sami sa sobom u svojim mislima i preispitivanjima, razmišljanjima, pitanjima… Bila je to teška noć. Jedva sam čekala da ustanem, pustim pjesme slavljenja i slavim svoga Gospodina. To nije uobičajeno u ovakvim situacijama, ali pjesme Bogu i o Bogu davale su mi snagu i mir jer se na taj način moj duh podizao i osnaživao (inače se u našoj kući neprestano slušala glazba i slavio Bog). Sljedeće večeri išla sam pročitati novosti na stranici “Samo pismo” i naišla na članak koji je pisao o tom događaju. Dok sam čitala i gledala sliku svoga supruga, osjetila sam kako nešto od glave do pete fizički prolazi kroz moje tijelo, i to nešto odnijelo je moj teret i tjeskobu. Osjetila sam veliko olakšanje i mir te sam od tada mogla mirno i spokojno spavati.
Poslije tri dana morala sam otići na sudsku medicinu jer je tijelo moga supruga bilo na obdukciji: tamo sam srela i taksistovu obitelj. Upoznali smo se i oni su počeli pričati o ubojici te ga s velikom ljutnjom proklinjati. U tim sam trenucima shvatila da postoji ubojica i čovjek koji je ubio moga supruga. Do tada toga nisam bila svjesna. Od mene se također očekivala reakcija.
Dok sam slušala što oni govore, nešto se u meni bunilo. Ja nisam ni mogla, a ni htjela tako reagirati. Nisam mrzila, klela, nisam čak ni razmišljala o ubojici. U tim sam trenucima spoznala da sam drugačija i da sada trebam biti odvažna, hrabra te to i pokazati. Što je suprotno od mržnje, ako ne ljubav? Od kletve, to je blagoslov, od želje za osvetom, oproštaj. Da, to je to. Odzvanjao mi je glas: “Oprostiti, oprostiti” i ja sam tada naglas rekla: “Ja sam oprostila.” Svi su me čudno i zbunjeno pogledali. Nitko nije imao komentar na to. I sama sam sebi bila čudna. Izašla sam van i pogledala se u zrcalu da vidim jesam li pri sebi. Ali da, bila sam skroz prisebna i svjesna. Razmišljala sam i pitala se: “Bože, jesam li normalna? Je li se to stvarno dogodilo i u kojem trenutku?” Nisam mogla definirati taj trenutak: tada sam shvatila da je praštanje stil moga života. Nikada nisam voljela biti zlopamtilo te na takav način razmišljam o drugima. To ispovijedanje praštanja dalo mi je neki novi mir i sigurnost jer sam znala da sam postupila po Božjoj riječi, znala sam da sam ugodila Bogu. Zbog toga me opet preplavila radost u duši. Taj se osjećaj, ustvari, ne može baš najbolje opisati riječima.
Nekoliko tjedana kasnije osjetila sam snažnu želju da upoznam obitelj ubojice. Zašto? Zato što sam htjela pokazati Božju ljubav na djelu. Razumjela sam da im je teško, da su odbačeni, da nemaju nikakvu nadu bez Boga i bilo kakav tračak svjetla. Htjela sam se naći s ljudima u nevolji, ma tko god oni bili. Ništa nisam znala o njima, ali sam uglavnom iz medija prikupila informacije i pronašla ih. Dogovorili smo se da se uskoro vidimo. Htjela sam ih upoznati iako sam se jako bojala. Bog me ohrabrio svojom riječju da ljubav izgoni svaki strah. Tako je i bilo. Na taj sastanak sam otišla s našim prijateljima. Kada smo se sreli, ništa nismo mogli govoriti jedni drugima, bilo je tu puno emocija. Oni su se sramili, plakali, ispričavali. Malo po malo, opustili smo se i počeli im govoriti o ljubavi koju nam je Bog pokazao po Isusu Kristu, o oproštenju koje smo primili kada smo se pokajali za naše grijehe. Rekli smo im kako Bog oprašta svakomu tko se iskreno kaje, i ne samo to, već da se Bog ne sjeća naših grijeha nego ih baca u more zaborava. Nisu mogli vjerovati da mi koji smo izgubili voljenu osobu možemo njih tješiti, da se mi brinemo kako im je, da ih razumijemo. To je također bila prigoda da im govorimo o nadi i vjeri u vječni život i da znamo da ćemo s našim Mićkom biti opet zajedno. Govorili smo im da smrt nije najgora stvar u životu i da je ona ustvari nešto slavno za one koji vjeruju u Isusa Krista; ona je samo prelazak iz ovozemaljskog života u vječnost. Nakon tog susreta ostali smo u kontaktu; ubojičina sestra postala je moja dobra prijateljica; imala sam dosta prilika da je u njenim životnim poteškoćama i krizama usmjeravam prema Kristu i ona je prihvatila moje savjete.
Nekoliko mjeseci kasnije počeo je sudski proces s pet do šest ročišta. U samoj sudnici nije se ništa značajno događalo jer je ubojica priznao što je učinio: jednostavno su samo protrčali kroz slučaj. Ali vrijeme prije suđenja, dok smo svi čekali, bilo je nešto jako dobro. Uvijek je dolazio i netko iz crkve da se moli za vrijeme suđenja. To smo vrijeme koristili za razgovor sa taksistovom obitelji, tješili ih, a također smo to isto činili i s ubojičinim članovima obitelji. Osjećao se mir. Policajci koji su nas trebali osiguravati da ne dođe do sukoba mogli su mirno sjediti i promatrati kako svi sa svima komuniciraju. Bilo je to neuobičajeno, no znam da je Gospodnji duh bio prisutan. Već na prvom suđenju ubojica mi se ispričao za ono što je učinio i tražio oproštenje. Ustvari, njemu je njegov branitelj još ranije rekao da sam mu ja oprostila. Uopće ne znam kako je on to saznao kada se nigdje javno o tome nisam izjasnila. Ali nekako su svi na sudu to znali. Meni je bilo drago što u mom srcu nije bilo mržnje i želje za osvetom. Mogla sam ga mirno gledati u oči. Svaki put sam na tim suđenjima prolazila kao kroz skener: svi su tamo, od tužitelja i porote pa do suca, a i oni koje sam slučajno sretala, promatrali moje ponašanje, stav i odijevanje. Svi su promatrali ovu čudnu ženu koja je oprostila i to međusobno prepričavali. Na posljednjem suđenju trebala sam kao oštećena strana dati završnu riječ. Iako su svi znali moj stav, osjećala sam strah. Strah od ljudi, strah od situacije, strah da se moj stav ne protumači pogrešno. Ali kao i uvijek, Bog mi je dao svoj mir i sigurnost. Tada sam javno pred svima mogla govoriti o svom divnom braku, o mojoj tuzi i patnji zbog gubitka muža i prijatelja, glede djece i oca, o mojoj vjeri u Krista po kojemu imam nadu u vječni život i zbog koje opraštam ubojici.
U međuvremenu, jednom dok sam se molila, Bog mi je govorio da ozdravlja moje ranjeno srce. Ja sam to odbila i rekla: “Neću, ne želim, želim plakati, tugovati, patiti.” Ali On mi je rekao da to nije dobro za mene i zato me liječi. Satima sam plakala i tada je došlo oslobođenje. Obećao mi je da će uvijek biti sa mnom, da će biti moja pomoć, moja zaštita, moj oslonac. Razumjela sam to, ali nisam mogla povjerovati da se to može i dogoditi. No, dogodilo se i stvarno sam mu zahvalna. I danas vidim da je vjeran. Nikada nas, ni u jednoj situaciji, nije ostavio. Usput napominjem da sam poslije smrti muža tri mjeseca skoro svaki radni dan sređivala administraciju iako sam bila zaposlena. Bog mi je otvarao vrata tamo gdje ljudi čekaju danima u redu – čudesno bih završavala sve za jedno prijepodne. Meni su to bila velika čuda.
Jednoga dana nazvala me poznata televizijska voditeljica i rekla mi da je čula za našu priču i da bi htjela razgovarati sa mnom. Otišla sam na sastanak s njom i njena ideja je bila da snimimo televizijsku emisiju o opraštanju. Pričala mi je kako je na ovim našim prostorima riječ “oprosti” strana riječ, ljudi je ne razumiju i ne koriste. Stoga bi ovo bio dobar način da se govori o tome iz osobnog iskustva. Bila je to lijepa ideja, ali ne za mene. “Ja to ne mogu”, mislila sam. Ona nije žurila. Meni je pak u međuvremenu u mojemu razmišljanju i molitvi Bog govorio da trebam prihvatiti ponudu. Uz puno molitve i podrške drugih, moje kćeri i ja skupile smo snagu i snimile emisiju za nacionalnu televiziju na temu “Oproštaj”. Poslije toga su nam se javljali mnogi ljudi i žene kojima smo našom pričom pomogli u donošenju odluke oproštaja drugima. Bilo je i onih koji su pitali kako to učiniti. Bila je to dobra prilika da im govorimo Evanđelje tj. Radosnu vijest. Ovo je zbog opširnosti samo dio priče o iskazanoj nam Božjoj dobroti i milosti koju nam Bog svakodnevno i dalje iskazuje svojim proviđanjem naših duhovnih i tjelesnih potreba.
Isto tako smo u cijeloj toj situaciji vidjeli i doživjeli jedinstvo Kristova Tijela – Crkve i preko granica naše zemlje, u upućenim molitvama Bogu za nas, kao i po pruženoj praktičnoj pomoći. Sa smrću moga muža naša služba nije stala, naprotiv, mi i dalje nastavljamo služiti ljudima s onim u čemu sada jesmo.
Opraštanje je u Bibliji jedna od najvažnijih istina. Bez nje bi nebeska vrata bila zatvorena, a nebo nikada ne bi bilo nebo. Bez opraštanja kršćanstvo ne bi imalo smisla i bilo bi još jedna religija u svijetu. Opraštanje je nadnaravna riječ i ima moć pretvoriti tamu u svjetlost, nemir u mir, mržnju u ljubav, bolest u zdravlje, slabost u snagu, grešnika u sveca, pakao u raj… Nikada se ljudska duša toliko ne ojača kao kada odluči oprostiti zbog nanesene povrede.
U korijenu svakog neoprosta leži ponos. Ako se osjećamo povrijeđeni kada nas netko vrijeđa, to je naš ponos koji je povrijeđen. Kada kažemo da smo duboko povrijeđeni, to znači da u nama leži duboki ponos. Moguće da to ne možemo priznati, a to je opet zbog našega ponosa.
Ogorčenost je otrovni korijen. Dopustimo li gorčini da uđe u naše srce, namjerno smo uzeli otrov, i to onaj najsmrtonosniji koji ubija naše zdravlje, mir, radost i druge vrline. Tada postajemo emocionalno slabi, i da bude još gore, onaj na koga smo ogorčeni počinje kontrolirati naš život, misli, osjećaje, razgovore i stavove te tako postajemo robovi onoga na koga smo ogorčeni. A povrh svega, možemo zaraziti i uništiti ljude oko nas. Što više otvrdnemo naša srca i ne oprostimo, to će nas više zla zadesiti. Onaj koji ne može iz sveg srca oprostiti drugima, nikada ne može uživati u pravoj slobodi. Prava sloboda je znati ono što je ispravno i imati moć (snagu) izvršiti to. Mnogi znaju da je oproštenje prava stvar, ali nemaju unutarnju snagu to sprovesti u život. “Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni” (Ivan 8, 36). Želite li uživati u pravoj slobodi, naučite se opraštati i voljeti vaše neprijatelje.
Tražiti oproštenje od drugih i opraštati drugima
Mt 5,23-24 “Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik, pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar, ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.” Kako da znamo da netko ima nešto protiv nas? To se barem lako primijeti. Odnos više nije srdačan i ljubazan. Možda smo i svjesni da smo nekoga povrijedili. I kada znamo da smo nekoga povrijedili, to je nekako lakša mogućnost jer se otkriva problem i odmah rješava, tj. dvije strane se izmire. No, ako nismo svjesni da smo nekoga povrijedili, čim uočimo neprijateljsko ponašanje s druge strane, trebamo reagirati i rješavati problem. Ovdje je potrebna hrabrost i iskrenost. Moramo preuzeti inicijativu, poniziti se i pomiriti se. Ako se ne izmirimo, gubimo pristup Kristu i Božjoj prisutnosti. Duh neopraštanja začinje u nama grijehom, a mržnja navodi čovjeka na zla djela: učinjena zla djela pak rađaju smrt (1 Iv 3,15). “Tko god mrzi brata svoga, ubojica je.” Tada čovjek postaje kao i onaj koga mrzi. Isto tako, ako mrzimo, ubijamo u sebi mir, radost i milost, a i vječni život koji smo primili.
Oprostiti sebi
Iako nam je Bog po Kristu oprostio grijehe kada smo ih priznali i iskreno se pokajali, mnogi od nas žive u stanju samoosuđivanja i imaju poteškoće oprostiti sami sebi. Đavao ubacuje u nas optužujuće i osuđujuće misli, ali on je lažljivac i otac laži. “Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu” (Rim 8,1). “Jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati” (Jer 31,34). Kada nam Isus oprosti, i mi smo dužni oprostiti sebi jer trebamo gledati naprijed, u budućnost, a ne vraćati se u prošlost.
Oprostiti Bogu
Postoje mnoge situacije u našemu životu koje nisu pod našom kontrolom, kao što su razne nepravde, bolesti i smrti bližnjih i voljenih te mnoge druge. U svojoj nemoći da ih promijenimo, krivimo i optužujemo Boga. U nama se tada javlja ogorčenost koja proždire sve ono dobro što je u našem srcu. Imamo puno pitanja i ne razumijemo mnoge stvari. Naš um nije u stanju shvatiti Božju preveliku mudrost. Bog gleda na čovjekov život na duge staze, iz perspektive vječnosti. Moramo se poniziti i prihvatiti redak iz Rim 8,28: “Znamo, pak, da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” i oprostiti Bogu, tj. prihvatiti Njegovu suverenu volju jer je On daleko pametniji od nas.
Ako imate u životu ljude koji su vas duboko povrijedili i nanijeli vam bol, nepravdu ili vas iskoristili, pogazili ili bilo koje drugo zlo učinilo protiv vas i ne možete im oprostiti, izgovorite ovu molitvu sa srcem i vjerom unatoč svojim osjećajima.
Gospodine Isuse Kriste, u tvoje ime danas odlučujem – oprostiti (glasno izgovori ime dotične osobe). Opraštam toj osobi __________ jer si ti meni oprostio. Hvala ti, Isuse, što si čuo moju molitvu! Amen!
Autorica: Aseneta Čvorović; objavljeno uz dopuštenje izdavača Izvori, kršćanski nakladni zavod, Osijek
