Može li vjernik biti siguran u svoje spasenje?

Biblija uči da oni koji su svoje živote predali Isusu Kristu znaju da su spašeni i da imaju život vječni – već sada – kao unutarnje, svjesno iskustvo.

Temelj ove sigurnosti je Sveto pismo i svjedočanstvo Svetog Duha (1. Ivanova 5,9-10; Rimljanima 8,16). Pošto Bogu nije moguće da slaže (Hebrejima 6,18), svaka sumnja u vezi osobnog posjedovanja vječnog Božjeg spasenja je iz tog razloga isključena.

Pažljivo pročitajte sljedeći izloženi stih (1. Ivanova 5,10-13), jer u njemu je dano Božje obećanje o sigurnosti spasenja:

“Tko vjeruje u Sina Božjega, ima to svjedočanstvo Božje u sebi. Tko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lašcem jer nije vjerovao u svjedočanstvo kojim je svjedočio Bog za Sina svoga. I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni; i taj je život u Sinu njegovu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni.”

Kada netko osobno prihvati Božje svjedočanstvo o Njegovom vlastitom Sinu – Isusu Kristu, Bog zapečaćuje tu istinu dajući čovjeku svjedočanstvo Duha u njemu samom i on ZNA da je prešao iz smrti u vječni život. Samo prihvaćanjem Krista dobiva se vječni život jer je On taj život. Dakle, spasenje počinje vjerom koja se rađa u svijesti spašenog (nanovo rođenog), presvjedočenog – Božji Duh svjedoči o njegovom novom stanju.

Gubi li se spasenje ako se sagriješi?

Kada netko doživi nanovo rođenje, postaje dijete Božje i to ostaje kao takav do kraja. Spasenje koje Bog čini nije površno, već korjenita promjena u čovjeku. Nanovo rođen čovjek, kao dijete Božje, ne može nikad biti odbačen od Boga. Spasenje koje Gospodin čini je vječno (Hebrejima 5,9; Hebrejima 7,25; Hebrejima 10,14). Kada je netko stvarno spašen, on je zauvijek spašen. Kada je netko nanovo rođen, on zauvijek pripada Bogu.

Ako spasenje ovisi o čovjeku, ono se može izgubiti. Ako je spasenje Božje djelo u čovjeku, onda ostaje zauvijek. Prema Efežanima 2,8-10, spasenje je ono što Bog čini u čovjeku i za čovjeka. Čak i onda kada vjernik “sa strahom i trepetom radi oko svoga spasenja” (Filipljanima 2,12), to je zato što Duh Sveti čini u njemu da hoće i učini ono što je Bogu po volji (Filipljanima 2,13).

Ako kažemo da se spasenje može izgubiti, dovodimo u pitanje Božju vjernost. Tada zapravo sumnjamo da Bog može do kraja sačuvati one koje je spasio (Hebrejima 7,25). Međutim, na više mjesta u Pismu, Gospodin je rekao da Njegovi sljedbenici nikad neće poginuti (Ivan 10,27-30; Psalam 23; Rimljanima 8,38-39).

Ako ponekad sagriješimo, Bog je još uvijek naš Otac, a mi smo Njegova djeca. Kad počinimo nepravdu, kažnjava nas, upotrebljava šibu (Psalam 89,30-34; 2. Samuelova 7,13-15). Dokle god nas kažnjava, ne oduzima od nas Svoju milost, još  uvijek smo Njegova djeca koja ne gube spasenje i vječno nasljedstvo, ali gube  radost zajedništva s Bogom. Kada dijete ne posluša oca, prekida se zajedništvo, ali odnos i dalje postoji.

Kada kršćanin sagriješi, prekida se njegovo zajedništvo s Ocem, ali i dalje ostaje dijete Božje. Ako hoće da se to zajedništvo opet uspostavi, mora priznati svoju neposlušnost i moliti se za oproštenje (1. Ivanova 1,8-9). Kršćanin tada doživljava obnovu, očišćenje i radost spasenja.

Ponekad se dogodi da kršćanin skrene s puta Gospodnjeg, ali ako je stvarno doživio nanovo rođenje po milosti Božjoj, vratiti će se na pravi put. U 1. Ivanovoj 2,19 i 3,6 čitamo: “Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas…

Tko god u njemu ostaje, ne griješi. Tko god griješi, nije ga vidio nit’ upoznao.” Ako netko ne ostane u Gospodinu, to je znak da nije ni bio istinski obraćen, odnosno spašen. Isus ovakav slučaj lijepo objašnjava u svojoj usporedbi o četiri tla, vidi Luka 8,4-15.

IZVOR:Siont.net