Ako smo iskreni vjernici, je li moguće potpuno prestati griješiti? Znamo da Bog mrzi grijeh i kroz Njegovu Riječ otkrivamo da ne želi da griješimo.
Ako ste osoba koja se bori protiv grijeha i ne uspijeva, ohrabrite se: niste sami. Istina je da se svaki vjernik bori protiv grijeha, a većina nas ima barem jedan grijeh koji predstavlja dugotrajnu borbu – manu zbog koje iznova i iznova učimo iste lekcije.
Sve dok smo na ovoj zemlji, nikada nećemo biti potpuno savršeni. Grijeh će nam uvijek predstavljati problem. Samo ćemo se na nebu zauvijek osloboditi njegovog utjecaja, jer ćemo tek tada biti poput Isusa.
“Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.” (1. Ivanova 3, 2)
Može li vjernik potpuno prestati griješiti?
Onaj tko kaže da je to moguće, već je sagriješio, jer nitko osim Isusa nije bez grijeha. Svatko će u nekom trenutku života, nekad više ili manje, sagriješiti.
“Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.” (1. Ivanova 1, 8)
Grijeh možemo usporediti s kroničnom bolešću, jer to je ono što on jest: duhovna bolest koja prebiva u našoj duši. Kronična bolest može ući u remisiju ili nas ne smetati kao nekada, ali još uvijek je tu, vreba u našim tijelima i čeka priliku da nas savlada. Isto vrijedi i za grijeh. Iskustvo apostola Pavla isto je kao i naše:
“Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. (…) Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.” (Rimljanima 7, 18-25)
Samo je jedna osoba bila potpuno bezgrešna, a to je bio Isus Krist. Rođen je bez grijeha i – usprkos Sotoninim najžešćim naporima – nikada nije sagriješio. Zato je mogao postati Spasitelj i preuzeti na sebe sve naše grijehe. Kada bismo morali ovisiti o vlastitoj pravednosti, nikada se ne bismo mogli spasiti, jer se i dalje spotičemo o grijeh. Ali Krist je uzeo na sebe sve naše grijehe i data nam je Njegova pravednost.
Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2. Korinćanima 5, 21)
“Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu! Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti. Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu.” (Rimljanima 8, 1-4)
Naše spasenje ne ovisi o tome koliko ili koliko malo griješimo, koliko evangeliziramo ili se kajemo ili činimo dobra djela, koliko (ne)volimo … Naše je spasenje u potpunosti plod Božje milosti i ljubavi (Efežanima 2, 8–9). To je važno razumjeti, jer (ironično) vjerovanje da smo odgovorni za poštivanje Zakona neizbježno dovodi do nemogućnosti da se prestane griješiti.
Milošću ste spašeni … ali ta milost nije dozvola za grijeh
U borbi protiv grijeha strah je najveći neprijatelj. Grijeh proizvodi strah kada se ne pouzdajemo u potpunosti da je Kristova pravednost dovoljna da nas spasi. Kada je Isus bio na križu, rekao je: “Svršeno je!” neposredno prije smrti (Ivan 19, 30). Kasnije nas pisac poslanice Hebrejima podsjeća da smo “jednom za svagda posvećeni prinosom tijela Isusa Krista” (Hebrejima 10, 10). Naše opravdanje pred Bogom i naše posvećenje koje se događa tijekom našeg života, postignuti su (iz Božje perspektive) u onom trenutku kada je Isus rekao “Svršeno je”.
Kada shvatite da ste sigurni u Kristu, želja za grijehom se smanjuje. To je zato što zakon, pravila, mjerila koja je Bog postavio nastoje pogoršati narav grijeha. To je doista ono što je Zakon trebao učiniti (Rimljanima 7, 5-8). Morali smo znati što je grijeh, da bismo osjetili svoju potrebu za Isusom. Kada znamo da smo spašeni i da više nismo u opasnosti od vječne kazne, Zakon gubi moć nad nama. Zakon ima moć osuditi one koji žive po tijelu, jer se pouzdaju u vlastite napore, pokušavajući dobrim djelima platiti put iz pakla. Neće uspjeti, jer “koji pod Zakonom sagriješiše, po Zakonu će biti suđeni” (Rimljanima 2, 12). Ali Zakon nema moć nad onim koji je u Kristu, jer “zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti” (Rimljanima 8, 2).
Radost spasenja proizlazi iz prihvaćanja činjenice da nas Božja milost pokriva, da će nas promijeniti i prilagoditi Kristovoj slici i da je to Božje djelo, a ne naše. Ipak, Njegova milost nije dozvola da možemo namjerno griješiti. Naprotiv, iskreni se vjernik uz pomoć Duha Svetoga bori protiv grijeha i odupire se svakom zlu. Kada sagriješi, odmah to priznaje Bogu i traži oprost od Njega. Zatim Ga moli da Mu pomogne izbjeći taj grijeh u budućnosti i da živi život koji sve više časti Krista.
