Nije dovoljno znati kakvi bi mi trebali biti. Moramo ići korak dalje i prihvatiti to razumom. Bitka se skoro uvijek dobiva umom. Naš karakter i ponašanje mijenjaju se kroz obnovu našeg uma (Rim 12,2).
Tako nas Sveto pismo poziva ponovo i ponovo na mentalnu disciplinu u tom smislu. “… Što god je istinito, što god je plemenito, što god je pravedno, što god je čisto, što god je lijepo, što god je na dobrom glasu – ako je neka vrlina ili pohvala – na to mislite.” (Fil 4,8).
I ponovo: “Ako ste, dakle, uskrsli s Kristom, tražite ono što je na nebu, ondje gdje Krist sjedi Bogu zdesna. Usmjerite svoje misli na ono što je na nebu, a ne na ono što je na zemlji. Jer, umrli ste i vaš život je s Kristom sakriven u Bogu.” (Kol 3,1-3).
Ima još: “Jer, oni koji žive po tijelu, misle na ono što je tjelesno; a oni koji žive po Duhu, na ono što je duhovno. Težnja tijela je smrt, a težnja Duha život i mir.” (Rim 8,5-6).
Samokontrola je prvenstveno kontrola uma. Ono što sijemo u svojim mislima, žanjemo u našim djelima. “Hranite umove!” – Slogan je jednog suvremenog pokreta za širenje kršćanske literature. To potvrđuje činjenicu da i ljudske umove treba hraniti isto kao i njihova tijela. O vrsti hrane koju naši umovi gutaju ovisi kakvi ćemo mi ljudi postati. Zdravi umovi imaju zdrav apetit. Moramo zadovoljiti svoj um zdravom hranom a ne opasnim intelektualnim drogama i otrovima.
Postoji, međutim, i druga vrsta mentalne discipline o kojoj se govori u Novom zavjetu. Moramo shvatiti ne samo što bi trebalo da postanemo i budemo, nego i što već jesmo po Božjoj milosti. Stalno se moramo podsjećati što je Bog učinio za nas i ponavljati sebi: “Bog me je ujedinio s Kristom u njegovoj smrti i uskrsnuću i tako izbrisao moj stari život i dao mi potpuno nov život u Kristu. Prihvatio me je u svoju obitelj i učinio me svojim djetetom. Ispunio me Svetim Duhom i tako učinio moje tijelo svojim hramom. Također, učinio me je i nasljednikom, i obećao mi vječnu budućnost s Njime na nebesima. To je sve učinio za mene i u meni. To je ono što ja zapravo jesam u Kristu.”
Pavao nas neprestano potiče da to držimo na pameti: “Želim znati,” piše on. “Ne želim ostati u neznanju.” U svojim poslanicama Rimljanima i Korinćanima desetak puta postavlja pitanje čuđenja i nevjere: “Zar to ne znate?” (Vidi Rim 6,3; Rim 6,16; 1. Kor 3,16; 1. Kor 6, 9; 1. Kor 6,15 i dalje 1. Kor 5,6; 1. Kor 6,2-3; 1. Kor 6,16; 1. Kor 619)
Ovim gomilanjem pitanja apostol ima namjeru ne samo da i nas danas posrami našim neznanjem. On želi da se prisjećamo neprestano velikih istina o nama samima koje, u stvari, vrlo dobro znamo, i razmišljati o njima dok njihova istinitost ne obuzme naše umove i preobliči naš znak.
To nije samouvjereni optimizam (pozitivno razmišljanje) Normana Vincenta Pealea. Pealov način je da se čovjek pretvara drugačijim nego što jest. Pavlov način, tj. Božji način jest da mi sami sebe podsjećamo na ono što u Kristu zapravo jesmo, jer je istina da nas je Bog takvima učinio u Kristu.
Autor: John R.W. Stott
