Trebamo dati Bogu slavu na radnom mjestu, ali također moramo paziti i kako to činimo.
Postoje ljudi koji žele potpuno izbjeći svako spominjanje Boga na radnom mjestu jer smatraju da posao i vjera moraju biti strogo odvojeni. No pogledajmo što je biblijski Josip učinio, odnosno što nije učinio.
Vidimo Josipa kako postavlja pitanje o Bogu u trima različitim i vrlo sekularnim situacijama na radnom mjestu. Analizirat ćemo svaku od njih i razmotriti kako ih se može primijeniti u današnjem svijetu.
Prvi se put to dogodilo dok je Josip radio u Potifarovu domu. Kad ga je Potifarova žena pokušala nagovoriti da spava s njom, Josip ju je podsjetio na njezinu dužnost prema njezinu mužu i dodao: “Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu?” (Post 39,9) Zauzeo je moralno stajalište na temelju Božjeg autoriteta u svom životu. Kršćani će se često naći u situaciji u kojoj će ih se poticati da kompromitiraju svoje moralno stajalište. Pitanje je: kako ćemo se ponijeti prema takvoj kušnji? Josip se u prvom odgovoru koji je dao Potifarovoj ženi pozvao na povjerenje koje mu je njezin muž poklonio i na vlastitu odgovornost da vjerno sačuva ukazano mu povjerenje. Međutim, Josip nije stao na tome, već je podigao standard prepoznajući da to ne bi bio problem samo pred njegovim šefom, nego i pred Bogom. Njegov je odgovor važan jer se naše moralno stajalište u konačnici okreće oko Boga. No moramo paziti na koji ćemo način to izreći kad izražavamo svoj stav na radnom mjestu, shvaćajući da možemo zvučati arogantno ili kao da ponižavamo sugovornike.
U 8. poglavlju svoje predivne knjige Workplace Grace: Becoming a Spiritual Influence at Work (Milost na radnom mjestu: Kako imati duhovni utjecaj na poslu”; La Torneau, 2014.) Bill Peel i Walt Larimore govore o problemima s kojima se kršćani povremeno susreću u moralno upitnim situacijama. Njihov je savjet da kršćani čuvaju svoj moralni stav, ali da pritom nikog ne osramote niti budu arogantni prema onima koji donose drugačije odluke. Tako će očuvati priliku za izgrađivanje odnosa koji su vrlo važni na radnom mjestu, kako osobnih, tako i profesionalnih. Ima trenutaka kada treba jasno i glasno zauzeti Božju stranu u nekoj situaciji, ali često je potrebno samo istupiti iz neke situacije.
Drugi put kada je Josip digao glas za Boga na radnom mjestu situacija je bila vidno drugačija. Nije se radilo o nekoj moralnoj odluci, nego je Josip jednostavno priznao Božji utjecaj na spoznaju koju je iznio na radnom mjestu. Josip je to učinio u dvjema situacijama. Kad se susreo s dvojicom faraonovih slugu u tamnici, njih su dvojica bili zabrinuti da nikad neće doznati smisao svojih čudnih snova. Nudeći svoju pomoć, Josip im je objasnio značenje snova: “Zar tumačenje ne spada na Boga? Dajte, pričajte mi!” (Post 40,8) Josip je učinio isto i kad su ga izveli pred faraona. Kad ga je faraon upitao zna li tumačiti snove, Josip je odgovorio: “Ništa ja ne mogu… nego će Bog dati pravi odgovor faraonu.” (Post 41,16)
Zauzimanje stava donijelo je Josipu dvije stvari. Prvo, izbjegao je prirodnu aroganciju koja katkad krasi one koji smatraju da posjeduju jedinstvenu mudrost. Sva mudrost dolazi od Boga, a priznavanje te činjenice je ispravno i korisno (govorit ćemo o tome detaljnije u 16. poglavlju). Drugo, tako je dao hvalu Bogu i priznao važnost Boga u svom životu. Josip je pripisao Bogu zasluge za svoje spoznaje, kao što i akademik navede svoj izvor informacija umjesto da plagira nečiji rad.
Postoje ljudi koji žele potpuno izbjeći svako spominjanje Boga na radnom mjestu jer smatraju da posao i vjera moraju biti strogo odvojeni. No pogledajmo što je Josip učinio, odnosno što nije učinio. Nije se ponašao kao prozelit; nije uvjeravao druge da i oni moraju vjerovati u Boga. Jednostavno je iznio vlastiti stav. Međutim, čak i to može biti opasno, i zato se to mora činiti pažljivo. Trebamo dati Bogu slavu na radnom mjestu, ali također moramo paziti i kako to činimo.
Jednu mladu ženu u Boeingu šef je tijekom sastanka osoblja upitao može li se primiti jednog posebnog projekta. Žena je odgovorila: “Smijem li se moliti u vezi s tim te vam odgovoriti poslijepodne?” Voditelj odjela ljudskih potencijala ju je nakon sastanka poveo na stranu i rekao joj da se tako na poslu ne razgovara. Ona mu je odgovorila: “Nazovimo to mojim pravom na raznolikost i prijeđimo preko toga.” Čak i ako je njezin stav u redu, način na koji ga je izrekla nije prikladan za one koji svjedoče o Bogu na radnom mjestu.
Međutim, kad smo dovoljno oprezni i obzirni prema drugima, radni kolektivi mogu biti plodno tlo za razgovore o Bogu. Kad sam bio rukovoditelj kreativne grupe od sto pedeset i nešto znanstvenika, postavljala bi se pitanja o promicanju biblijskih proučavanja, o seansama transcendentne meditacije, o političkim stavovima i o drugim, uglavnom zabranjenim temama. Okupili smo presjek ljudi koji su trebali napisati smjernice za otvorene rasprave o religiji i politici. Obje ove teme bile su formalno nedopuštene u diskusijskim biltenima i drugim materijalima tvrtke.
Smjernice koje je grupa razvila bile su vrlo jednostavne i iziskivale su jedino primjenu razboritosti:
- poštujte druge
- ne ometajte posao
- potpišite sve objave i upišite datum
- ne budite neukusni.
Utvrdili smo da je primjena ovih smjernica, umjesto da dovede do nereda u radnom okruženju, pružila ljudima više energije i učinila ih je angažiranijima na poslu nego što su ranije bili. Nakon što smo objavili ove smjernice u biltenu, jedan je naš posjetitelj prokomentirao: “Zbog ovog ćete dobiti otkaz. Doći će do previranja za koje nema mjesta na radnom mjestu.” Ipak, unatoč tom zlokobnom upozorenju i prilično nejasnim smjernicama, tijekom svih godina koje sam ondje proveo nismo imali ni jedan jedini problem.
Autor: Dr. Albert M. Erisman; izvadak iz knjige: ”Slučajno menadžer” koju možete ovdje kupiti.
