Molitva leži u središtu našeg odnosa s Bogom. Molitva propovijeda da je Bog, Bog, da smo mi krhka stvorenja, koja su u potrebi. Bez obzira na ovo, koliko kršćana ustraje u grijehu nedostatka molitve?
Želimo moliti, ali ne molimo dovoljno. Uživamo u molitvi, u našem unutarnjem biću, ali osjetimo u nama samima kako nedostatak molitve ratuje protiv te unutarnje želje, ostavljajući nas da živimo poput malih bogova koji teže pobožnosti, bez ovisnosti o Božjoj moći. Iako nam Isus govori da “uvijek molimo i ne klonemo duhom” (Luka 18,1), redovito klonemo duhom. Možda baš zbog nedostatka molitve.
U mojim vlastitim borbama s ovim problemom, otkrio sam da je korisno jasnije razmisliti o tome zašto je nedostatak molitve tako ozbiljan grijeh i kako Bog ovaj grijeh usmrćuje. U mislima se vraćam na priču u 1. Samuelovoj 12, gdje Izrael odbacuje Božju vladavinu i zanemaruje vapaje Bogu za sebe, tražeći neka se Samuel moli za njih. (1. Samuelova 12, 19) Najprije, Samuel govori Izraelcima neka se ne boje, iako su učinili ”svo ovo zlo”. (1. Samuelova 12, 20) ”Gospodin neće ostaviti svoj narod radi velikog imena svoga, jer se Gospodinu svidjelo učiniti vas narodom sebi”. (1. Samuelova 12,22)
Usprkos njihovom teškom grijehu, Bog ih neće napustiti i Samuel odlučuje moliti za njih. Drugo, Samuel obećava: “A daleko neka je od mene, da se ogriješim o Gospodina prestavši zagovarati vas; nego ću vas upućivati na put dobar i pravi.” (1. Samuelova 12,23)
Smatram da su Samuelove riječi fascinantne jer, u ovoj točki povijesti otkupljenja, Bog još nije zapovjedio molitvu. U Zakon još nije bilo utisnuto: “Morate se posvetiti molitvi”. Ipak, Samuel na nedostatak molitve gleda kao na grijeh. Zašto? Obratite pozornost na četiri uvjerljiva Samuelova razloga za osudu.
Božja priča
Prema Samuelu, povijest Izraela bila je priča o Bogu koji je Izraelove vapaje okrunio izbavljenjem. Bog je spasio Izrael nakon njegovog vapaja u ropstvu, dao im je zemlju (1. Samuelova 12, 8) i pomagao im je do današnjeg dana. (1. Samuelova 7,12) Tijekom patnje zbog grijeha, Izrael je često vapio Bogu i Bog ga je spasio. (1. Samuelova 12,8; 10-11) Samuel ne molitvu ne vidi kao grijeh zato što zakon zapovijeda molitvu, nego zato što Božji odnos s njegovim otkupljenim narodom tjera narod na molitvu. Kako da ne bude ovisan o Bogu za budućnost Izraela kada je prošlost Izraela bila priča o poniženju i skromnoj ovisnosti o Bogu? Bog je bio pomoć Izraelu u prošlosti i pomoći je mu i sada.
Poput Izraela, naše spasenje započinje vapajem vjere Bogu za izbavljenje. Izrael je vapio Bogu tijekom ropstva u Egiptu. Mi smo vapili Bogu dok smo robovali grijehu. Mi smo danas Božji narod, jer je on čuo naš vapaj. Ako je naša priča bila priča o vapaju Bogu za pomoć i doživljavanju Njegovog izbavljenja, kakvu budućnost imamo osim ponovnog vapaja Bogu za pomoć? Nedostatak molitve je grijeh, jer se tako ignorira Božja priča i plan kojeg Bog ima za svoj narod. Bog je osmislio da ovisimo o njemu i da Mu vapimo, kako bi nas mogao spasiti uvijek, ponovno i ponovno. Božja priča je priča o okrunjenju naših vapaja spasenjem. Bog će vaše molitvene vapaje ovjenčati spasenjem. Samo vapite.
Božja obećanja
Budući da je Bog obećao: “Neću te ostaviti niti te napustiti” (Jošua 1,5), Samuel vjeruje da “Gospodin neće ostaviti svoj narod”. (1. Samuelova 12,22) Ovo obećanje motivira Samuela na molitvu. Zaista, bez Božjih obećanja ne bismo imali temelja za molitvu. Božja obećanja osnažila su Davidovu molitvu. David je smogao hrabrosti za molitvu, jer je Bog obećao da će djelovati. (2. Samuelova 7, 27) Isto su učinili i Daniel (Daniel 9,1-4) i rana crkva. (Djela 4, 23-30)
Što je onda molitva? Molitva je traženje od Boga da učini ono na što se obavezao. Molitva nije ljudski pokušaj nadvladavanja Božje neodlučnosti u pogledu djelovanja za dobrobit svoga naroda. Umjesto toga, biblijske molitve pokreću Božja predanost i obećanje da će djelovati. Božja obećanja, koja ima za svoj narod, potiču molitvu. Molitva izražava naše pouzdanje u Boga, koji je obećao da će za nas činiti dobro. No, što je odsustvo molitve? Odsustvo molitve znači nepovjerenje u ono što je Bog rekao da će učiniti. Samuel je znao da bi takav nedostatak molitve bio veliki grijeh. Kako ne vjerovati obećanjima Boga koji je bio tako vjeran? To povjerenje treba se izraziti molitvama.
Božja slava
Samuel zna da je Bog samo zbog veličine svoga imena mogao sačuvati Izrael, iako je Izrael odbacio Božji kraljevski status. (1. Samuelova 12, 22) Samuel traži Božju slavu, moleći se da Bog ne napusti Izrael. Božja obveza da proslavi samoga sebe čini odsustvo molitve grešnim. Bog kaže da neće napustiti svoj narod “zbog svog velikog imena” (1. Samuelova 12:22). Samuel posreduje za Izraela jer je Bog strastven za svoju slavu, a tako je i Samuel.
Kada se molimo, tada usklađujemo naše žudnje, želje i volju s Božjom. Ako se Bog obvezao da će spasiti svoj narod sebi na slavu, u tom slučaju je grijeh ako Božji sluge ne traže tu istu Božju slavu za spasenje naroda kroz molitvu. Nedostatak molitve stoga jest neuspjeh u traženju Božje slave. Nedostatak molitve pokazuje ne samo naš nedostatak ljubavi prema Božjem narodu, nego i naš nedostatak ljubavi prema Bogu koji širi svoju slavu kroz spasenje i očuvanje svog poniznog i potištenog naroda.
Božje evanđelje
Za razliku od Samuela, mi smo od Boga dobili zapovijedi da se trebamo moliti. (Rimljanima 12,12; Kološanima 4,2; 1. Solunjanima 5,17; Jakovljeva 5,13). Kada se ne molimo, kršimo Božju zapovijed. Ali prema Novom zavjetu, u evanđelju pronalazimo snagu za držanje Božjih zapovijedi. S obzirom na to, nedostatak molitve pokazuje da ne shvaćamo evanđelje.
Na Kristovu križu Bog je za sebe odvojio narod, po cijenu života svog jedinog Sina. Na križu Bog pokazuje svoju obvezu da nikada neće napustiti svoj narod. Na križu Bog radi na spasenju i očuvanju naroda, radi svoga imena. U križu nalazimo Božje ”da” svim Njegovim zavjetnim obećanjima. (2. Korinćanima 1,20) Njegova zavjetna ljubav, njegova vjernost i njegova predanost spašavanju za vlastitu slavu objavljenu na križu čine da je molitva moguća, a nedostatak iste grijeh.
Usmrćivanje nedostatka molitve
Spoznaja o tome da je nešto grijeh ne daje nam automatsko moć i da to eliminiramo. Treba nam snaga evanđelja. Lijek za naša srca bez molitve ne leži u više zapovjedi za molitvu, nego je to ljekoviti melem evanđelja. Križ razotkriva našu grješnu oholost, našu neovisnost o Bogu. Zbog križa znamo da se nikada ne bismo mogli dovoljno moliti kako bismo zaslužili Božju naklonost. Zbog križa znamo da nikada ne bismo mogli zaslužiti Božje milosrđe. Zbog križa znamo da nijedno dobro djelo nije dovoljno dobro za našeg dobrog Boga. Na križu smo bačeni u poniznost, a ta poniznost je gorivo za molitvu.
Poniženi ispred Boga, koji nas je spasio kada se sami nismo mogli spasiti, ovisimo o Njemu u pogledu molitve. Bog koji nas je spasio od osude isti je Bog kojeg trebamo, kako bi nas iz dana u dan spasio od sile grijeha. Križ koji nas je spasio, isti je onaj križ kojeg se trebamo držati iz dana u dan. Razumijevanje evanđelja uništava oholost, koja nastaje kada ne molimo.
Isus je umro i za naš nedostatak molitve. Isus je isto tako postavio i primjer toga kako se treba moliti. Isus je molio bez prestanka na Zemlji i nastavlja zagovarati za nas na nebu. (Hebrejima 7,25) Isus je naravno, novi i bolji Samuel, koji nikada nije sagriješio svog Oca. Ožiljci s križa mole za nas upravo sada, ispred Božjeg prijestolja. Kada molimo, pridružujemo se razapetom i uskrsnulom Gospodinu u Njegovoj želji da vidi kako Bog čuva ljude, radi kojih je umro na križu. Nema puno privilegija koje su tako velike, kao što je mogućnost molitve s našim Spasiteljem. Kroz silu evanđelja slijedimo Isusov primjer.
Kada nedostatak molitve čini pogrješne stvari
Međutim, dok se trudimo pridružiti se Isusu u molitvi, trebali bismo se čuvati vrste molitve koja je još uvijek grijeh protiv Boga. Nakon što je Isus upotrijebio prispodobu o upornoj udovici kako bi nas naučio da trebamo moliti bez odustajanja, (Luka 18,1) ispričao je drugu prispodobu o porezniku i farizeju. Obojica su otišla u hram na molitvu.
Poreznik je molio i ispovijedao svoju potrebu, jednostavno preklinjući: “Bože, budi milosrdan meni grješniku”! (Luka 18,13). U isto vrijeme, molitveni ”svetac”, koji je učinio mnogo više dobrih djela od poreznika, pouzdano stoji u hramu i prepričava ono zbog čega je adekvatan i validan u odnosu na poreznika: ”Bože, zahvaljujem ti što nisam kao drugi ljudi, iznuđivači, nepravednici, preljubnici ili čak poput ovog poreznika. Postim dva puta tjedno; Dajem desetinu od svega što dobijem”! (Luka 18,11–12) Ovaj farizej nije patio od nedostatka molitve. On je itekako molio, toliko snažno da je svoje molitve pojačao postom. No njegove su molitve pokvarene i manjkave iz dva razloga.
Prvo, on vjeruje da je osnova zbog koje će ga Bog prihvatiti zasnovana na činjenici da moli. Nabraja što je sve učinio za Boga, ali od Boga ne traži ništa. On se moli kao da Bogu trebaju njegova dobra djela, a ne on Božja.
Drugo, njegove molitve postaju temelj za njegovo nadmetanje s drugima. On uspoređuje svoje vjerne i osnažene molitve s drugima i smatra da su molitve drugih manje učinkovite kod Boga. Njegova sklonost molitvi postaje njegova vlastita osuda jer to postaje temelj za osudu drugih. On odlazi iz hrama osjećajući se dobro, ali ne zato što je uživao u Bogu, zato što je primio milost od Boga ili zato što se odmarao u Božjem djelu spasenja. Umjesto toga, osjeća se dobro jer je molio dulje, redovitije i strastvenije od drugih. Uočeni nedostatak molitve povećava njegov ponos kojeg on osjeća ispred Boga, no Bog njega i ovakve njegove molitve odbacuje, dok prihvaća molitvu poreznika. (Luka 18,14)
Bog je zamislio molitvu ne kao sredstvo samo-opravdanja ili natjecanja, nego kao sredstvo iskazivanja poniznosti. Istinska molitva ubija naš ponos i promiče Božju slavu. Trebamo se moliti redovito, ozbiljno i vjerno, ali nikada naša molitva ne smije biti sredstvo za natjecanje s drugima.
Neka bude daleko od nas
Neka daleko od nas bude grijeh koji proizlazi iz nedostatka molitve i daleko od nas neka bude grijeh koji proizlazi kada smatramo da smo zbog toga što molimo bolji od drugih. Zbog križa možemo se i trebamo moliti ponizno i ovisno o Bogu i zbog križa smo vrijedni ispred Boga.
Neka Kristov križ eliminira naš nedostatak molitve, kao i oholost, koja može proizaći iz molitve. Neka križ rasplamsa molitvu, koja vjeruje u Kristovu dostatnost i koja moli za Božje milosrđe. Kada se trudite moliti, ne gledajte na sebe. Nemojte očekivati da će osjećaj krivnje, bolje planiranje ili veća odlučnost u konačnici promijeniti način na koji molite. Gledajte u Isusa. Evanđelje je lijek za naš nedostatak molitve. Evanđelje nas čisti u slučaju kada ne molimo, dokazuje našu potrebu za Božjom milošću, utemeljuje našu nadu za uslišane molitve, jača našu odlučnost za molitvom, promiče našu ovisnost o Bogu u molitvi i štiti nas od toga da zbog toga što molimo postanemo oholi.
Autor: Dieudonné Tamfu; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
