Bog nas nikad nije pozvao da mrzimo sami sebe. Samoprijezir usrećuje jedno biće: Sotonu. Zašto trebamo prestati mrziti sebe?
Mržnja prema sebi je opasna. Zarobljava nas u negativnim mentalnim obrascima. Ponavljane negativne misli stvaraju mentalne puteve u našem mozgu. S vremenom ti putevi postaju jači.
Sotonin cilj je da nas toliko zaokupi sobom da zaboravimo na Boga. Stalno će nas podsjećati na sve što ne volimo kod sebe kako bismo počeli vjerovati da smo užasni ljudi, da ćemo uvijek biti užasni ljudi i da nas ni Bog ne može promijeniti.
Prestati mrziti sebe: Zašto je samoprijezir toliko opasan?
Mnogi od nas će osjetiti ovakvu bol u nekom trenutku života. Što se tiče kršćana, često se kažnjavamo tako što se sami sebi rugamo kada podbacimo u proslavljanju Boga. Na svom blogu u članku Sotona voli naše samo-nesviđanje, pastor i bloger Julian Freeman piše da nas Bog nikad nije pozvao da mrzimo sami sebe.
“Postoji ogromna razlika između “hodanja u svjetlu” i priznavanja naših grijeha (1. Ivanova 1,7-10) i dozvoljavanja našim grijesima da određuju naš identitet. Iako je normalno žaliti zbog učinjenog grijeha (Matej 5,4), nije normalno mrziti sebe”, kaže Freeman.
Samprijezir usrećuje jedno biće: Sotonu. Freeman objašnjava zašto:
1. Kada se sebi ne sviđate, ne sviđa vam se netko tko je stvoren na Božju sliku.
“Ono što govorim o ljudima, govorim o Bogu. Ovo je istina, bez obzira omalovažavam li druge ljude ili sebe. Čak i unutarnji samoprijezir vrijeđa mog Tvorca, na čiju sliku sam stvoren”, piše Freeman.
Pismo nam govori da nikad ne bi trebali proklinjati one koji su stvoreni na sliku Božju (Jakovljeva 3,8-10). To uključuje i nas same. Samoprijezir je isti kao i prijezir prema osobi koju je Bog stvorio na svoju savršenu sliku.
2. To umanjuje vašu radost.
Zapamtite da je Evanđelje Radosna vijest. Kada mrzimo sebe, mi umanjujemo vrijednost te radosti.
Freeman piše: “Ako zaboravim da je srce Evanđelja ‘Sin Božji me je volio i dao sebe za mene’, i povjerujem da sam dostojan mržnje više nego ljubavi, izgubit ću radost samog Evanđelja.”
3. To obeshrabruje one koji vide milost u vama.
“… Bez obzira koliko mi je loše, postoje oni oko mene koji me vole, koji vide Božju milost u meni, i ohrabreni su time. Ako ja stalno prebivam (i činim da i oni prebivaju) u grijehu koji je u meni, samo ću ih obeshrabriti i uskratiti im priliku da daju hvalu Bogu za ono što je učinio u mom životu”, kaže Freeman.
Razmislite o svojim voljenima, i što vaš samoprijezir njima čini. Oni žele vidjeti kako vi pobjeđujete grijeh kroz Isusa Krista, a ne kako ste zaglavljeni u tami zbog prebivanja u prošlim grijesima.
4. Odvlači vas od prave poniznosti.
Pozvani smo na poniznost, ali samoprijezir ukazuje na sebičnost.
Freeman kaže: “Prava poniznost (Filipljanima 2,1-11) je u potpunosti zasnovana na pogledu na svijet koji brine o drugima. Samoprijezir, ironično, usredotočen je ka nama samima. Kako se osjećam u vezi sebe, postaje središnja, odlučujuća točka stvarnosti.”
5. Čini da pomislite kako je odgovor da više volite sebe.
Možete pomisliti kako je suprotna od mržnje prema sebi, ljubav prema sebi, ali to nije tako. Kako bi zaista prekinuli krug samo-nesviđanja, morate obratiti pozornost na dubinu vašeg grijeha.
“Odgovor nije umanjiti svoj grijeh, već ga u potpunosti sagledati: kako bih vidio da je moj grijeh učinio da Isus pati i umre … Ne moram uvjeravati sebe kako trebam voljeti sebe; samo se trebam sjetiti da zato što me je Bog volio, On je dao svog Sina”, piše Freeman.
Kršćanstvo se obično bori s jednim od dva osjećaja kao posljedicom grijeha: osudom ili krivnjom. Osuda je u stvari dar od Boga, koji nas vodi ka pokajanju i oprostu. Krivnja dolazi od neprijatelja, koji laže kako vas vaš grijeh čini nedostojnima Božje ljubavi.
“Baš kao što dobar otac vodi svoju djecu u poslušnost radi njihovog dobra, osuda našeg Nebeskog oca – jer je Njegova ljubav velika prema nama – štiti nas od Sotoninih planova da uništi naše živote kroz grješne odluke. Stoga, osjećati osudu je dobro jer: “dobrota Božja k obraćenju privodi.” (Rimljanima 2,4)
Nemojte nasjedati na Sotonine laži samoprijezira. Prihvatite Kristovo oproštenje.
“Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.” (Ivan 8,36)
