Mole li se ljudi na nebu za nas na zemlji?

Postoji jedna Crkva – i čine je vjerujući na zemlji i na nebu. Mole li se ljudi na nebu za nas na zemlji?

Povremeno čujete ožalošćenu osobu kako kaže da je nebo dobilo anđela, misleći na nekoga koga je izgubila smrću. Mnogi ljudi vjeruju da se njihovi pokojnici na nebu obično mole za njih, budući da su sada bliže Bogu.

Mole li se ljudi na nebu za nas na zemlji?

Odgovor je vjerojatno DA. No, za to moramo imati dokaze.

Isus Krist, Bogočovjek, nalazi se na nebu, s desne strane Ocu, posreduje za ljude na zemlji (Rimljanima 8, 34), što nam govori da postoji barem jedna osoba koja je umrla i otišla na nebo i sada se moli za one na zemlji.

Zatim u Otkrivenju 6 vidimo mučenike na nebu kako se mole Bogu tražeći od njega da poduzme konkretnu akciju na zemlji.

Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Vikahu iza glasa: “Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?” (Otkrivenje 6, 9-10)

To su sveti koji su umrli i sada su u Božjoj prisutnosti. Aktivno se mole za Božju pravdu na zemlji za progonjene vjernike. Sveti na nebu jednako su dio Kristova tijela kao i sveti na zemlji (Efežanima 3, 15 govori o Očevoj obitelji na nebu i na zemlji). Rana je Crkva također iskazivala poštovanje prema svetima na nebu. Ona njih nije smatrala mrtvima već živima. Boraveći u Božjoj blizini, oni su itekako prisutni u Crkvi koja je mistično Kristovo tijelo te nakon smrti postaju još više s njom povezani.

U Bibliji nigdje nema naznaka da se trebamo moliti za mrtve, niti mrtvima

Ne bi bilo dobro moliti se za njih, budući da je “ljudima određeno jednom umrijeti, a potom dolazi sud” (Hebrejima 9, 27). Kada jednom umru, ništa se ne može učiniti da se promijeni stanje vjernika ili nevjernika.

Relevantno pitanje, dakle, nije “trebamo li se moliti za mrtve” nego “mole li mrtvi (duša nikad ne umire) za nas?” Otkrivenje 5, 8 govori o “molitvama svetaca” u kontekstu koji bi mogao uključivati ​​svete na nebu.

A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih. (Otkrivenje 5, 8)

Molitva je jednostavno razgovor s Bogom. Anđeli razgovaraju s Bogom, stoga se anđeli mole. Mi ćemo komunicirati s Bogom na nebu. To znači da ćemo moliti u nebu. Hoćemo li moliti manje ili više? Čini se da bi na nebu naše molitve bile još “snažnije i učinkovitije” (Jakovljeva 5, 16).

PROČITAJTE: Mogu li nas mrtvi vidjeti?

Ako ljudi na nebu svjedoče nečemu od onoga što se događa na zemlji, tada bi se činilo čudnim da se ne zalažu za one koje promatraju. Sve se svodi na pretpostavke. Ako pretpostavimo da oni na nebu nisu zainteresirani za zemlju, tada ćemo zaključiti da se ne mole za nas. Ako, s druge strane, pretpostavimo da sveti na nebu promatraju i zanimaju se za Božji program i ljude na zemlji, razumljivo je da bi se zauzimali za one koji su još uvijek na bojnom polju.

Budući da su Bog i anđeli očito zabrinuti za zemlju, ne bi li to trebali biti i sveti na nebu? A budući da je nebo mjesto gdje sveti razgovaraju s Bogom, ne bismo li trebali pretpostaviti da ćemo se, jednom kada smo u nebu, moliti Bogu za one na zemlji? Zašto ne bismo?

U Luki 15, 10 Isus kaže: “Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.” Tko su oni koji se raduju? To se može odnositi na anđele, svete na nebu, Isusa ili najvjerojatnije sve navedeno.

Pitanja o tome da nas se naši voljeni sjećaju ili možda mole za nas ukorijenjena su u našoj želji da budemo sigurni da se naš odnos s njima nastavlja, iako ih ne možemo vidjeti. Ali u to možemo biti sigurni, ako vjerujemo da su umrli u vjeri.

Iako prirodno žalimo zbog smrti voljene osobe, znamo da ćemo se jednog dana ponovno ujediniti, ako su vjernici. Kao što apostol Pavao piše:

Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. (1. Solunjanima 4, 13-14)

Njihov odlazak s ovoga svijeta nije kraj našeg odnosa s njima, samo prekid. Nismo ih “izgubili”, jer znamo gdje su. Oni doživljavaju radost Kristove prisutnosti na mjestu tako divnom da ga je Krist nazvao rajem.

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare