Kršćanin koji počini samoubojstvo ne može se nakon toga pokajati. Kako onda i dalje može ići u raj?
Svaki kršćanin ima grešne misli i redovito se grešno ponaša, jer takvo je stanje našeg tijela, ali te nas misli i djela ne udaljuju od vječnog života. Od nas se traži da se kajemo (jer tako rastemo u posvećenju), ali trajno pokajanje nije osnova za naš ulazak u raj.
Može li kršćanin koji počini samoubojstvo ići u raj?
Prvo, ako kažemo da je trajno priznanje grijeha potrebno da bi se osiguralo naše spasenje, tada kažemo da je spasenje uvjetovano djelima, a ne milošću. Razmislite što bi se dogodilo bilo kojem kršćaninu koji izgovori psovku ili razmišlja o nečemu grešnom u trenutku prije nego što umre u iznenadnoj prometnoj nesreći ili od srčanog udara? Ne bi li ta osoba bila isključena iz raja?
Ako vjerujemo da kršćanin koji počini samoubojstvo umire bez nade u nebo, onda moramo zaključiti da je većina kršćana (ako ne i svi) na isti način izgubila obećanje vječnog života, jer se nisu uspjeli pokajati za određeni grijeh prije nego što su umrli. Ako je neprestano ispovijedanje grijeha uvjet za spasenje, tada svaki kršćanin živi u stalnoj opasnosti.
PROČITAJTE: Što je vječni život? Što je život nakon smrti?
Srećom, Bog je osigurao spasenje koje je samo po milosti, a ne po djelima. Iako možemo umrijeti s nekim nepriznatim grijehom, ipak ulazimo u nebo jer se naše spasenje temelji na primanju Kristove pravednosti, a ne na vlastitoj savršenosti. Možemo znati da je to istina proučavajući što Biblija kaže o našem grijehu i prirodi našeg spasenja.
Na primjer, točno je da grijeh ne može ući u raj, ali Biblija kaže da su svi ljudi sagriješili i da su lišeni Božje slave. Stoga, Bog mora ukloniti naš grijeh i dati nam svoju pravednost ako želimo ući u nebo. Bez Božje pravednosti ne bismo imali nade. Vjerom nam Otac dodjeljuje Kristovu pravednost. Njegova bezgrešnost dodijeljena nam je samo na temelju vjere, tako da savršenost potrebnu za ulazak u nebo stječemo na temelju Kristove savršenosti, a ne naše vlastite.
Krist je također platio kaznu za naš grijeh kada je umro umjesto nas na križu. Dakle, dolazi do sjajne razmjene. Krist preuzima naš grijeh na križu, dok mi primamo Njegovu pravednost na dar. Kao što Pavao kaže:
Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2. Korinćanima 5, 21)
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. (Ivan 1, 12-13)
Dakle, naš ulazak u nebo moguć je isključivo na temelju naše vjere u Kristovu smrt i uskrsnuće, što nam donosi Kristovu pravednost.
Kako pokajanje utječe na naše spasenje?
Biblija poziva sve ljude da se pokaju i vjeruju kako bi primili dar vječnog života, ali pokajanje o kojem Biblija govori je jednokratno okretanje od mrtvih djela i okretanje prema Kristu u vjeri, kao što kaže poslanica Hebrejima:
Stoga mimoiđimo početnički nauk o Kristu i uzdignimo se k savršenome, ne postavljajući iznovice temelja: obraćenje od mrtvih djela i vjera u Boga. (Hebrejima 6, 1)
Pokajanje za primanje vječnog života NE ZNAČI svakodnevno pokajanje za grijehe koje počinimo. Vječni život ne ovisi o nabrajanju naših grijeha i ispovijedanju svakoga po redu. Svaki kršćanin ima doslovce tisuće neispovjedanih grijeha. Neke smo vjerojatno i zaboravili!
Umjesto toga, pokajanje koje vodi u vječni život jedinstvena je vrsta pokajanja. Jednom smo bili osvjedočeni silom Duha Svetoga da smo grešnici koji se trebaju pokajati i okrenuti Kristu za vječni život. Doživjeli smo obraćenje i svakom kršćaninu je osiguran raj, jer imamo Kristovu pravednost i nikakva količina grijeha ne može premašiti Božju milost.
PROČITAJTE: Može li kršćanin počiniti samoubojstvo i ipak biti spašen?
Stoga pokajanje i ispovijed svakog grijeha u našem svakodnevnom životu nije preduvjet za ulazak u nebo. Kada bi takav zahtjev postojao, tada niti jedan kršćanin ne bi mogao ući u raj, jer svi više ili manje griješimo.
Pravi vjernik koji počini samoubojstvo ipak će ući u raj, jer je ta osoba bila spašena u trenutku priznanja Krista kao svog Spasitelja i Gospodina, i nikakav grijeh nikada ne može odvojiti kršćanina od ljubavi Božje, čak ni grijeh samoubojstva.
Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. (Rimljanima 8, 38-39)
